Piše: Prof. dr. Vahidin Preljević

„Danas, trinaest dana nakon prvog pucnja, ponovo vidim Sarajevo. Nevin a uklet grad! Još postoji! Tužan omot najjezivijih katastrofa. I ne pomiče se s mjesta! Nije ga satrala nikakva vatrena stihija, kuće su čitave, djevojke se vraćaju iz škole, pletenice više nisu u modi. Jedan sat je popodne. Nebo je od plavog baršuna. Kolodvor, na koji je stigao prijestolonasljednik, sa smrću u prtljagu, nalazi se daleko izvan grada. Lijevo je jedna široka, prašnjava, pomalo asfaltirana i pomalo makadamska cesta koja vodi u grad. Drveća, gustih krošnji, tamna i zaprašena, praostaci jednog vremena u kojem je ulica još bila aleja, neuredno su razbacana na rubu. Sjedimo u komotnom autobusu hotela. Vozimo se ulicama uz kej – tamo na uglu počeo je Svjetski rat, Ništa se nije promijenilo. Tragam za tragovima krvi. Davno su izbrisane. Trinaest godina, bezbrojne kiše, milioni ljudi su razmrljali tu krv. Omladina nadire iz škole: uče li tamo o Svjetskom ratu? (...) U gradu ima i pozorište, igra se neka opera, ima i muzej, ima bolnica, magistrat, policajaca, sve što je jednom gradu potrebno. Gradu! Kao da je Sarajevo grad kao i svaki drugi. Kao da u Sarajevu nije počeo najveći od svih ratova! Svi junački grobovi, sve masovne grobnice, sva ratišta, svi ti otrovni gasovi, svi ti bogalji, sve te ratne udovice svi ti nepoznati vojnici : odavde su krenuli. Ja ovom gradu ne želim propast, kako bih to mogao željeti! U njemu žive dobri, dragi ljudi, lijepe žene, čudesno nevina djeca, životinje koje se raduju životu, leptiri na kamenu muslimanskog groblja. Pa ipak, ovdje je počeo rat, svijet je uništen, a Sarajevo je na svom mjestu. Ne bi to trebao biti grad, nego spomenik, svima, u znak strašnog pamćenja.“

Ovako je 1927. godine čuveni austrijski književnik Joseph Roth, u jednoj putopisnoj bilješci pod naslovom Tamo gdje je počeo Svjetski rat, vidio Sarajevo, prenosi Odgovor.ba.

U ambivalentnom tonu, u kojem se konkretni i neposredni doživljaj grada bori sa sviješću o historijskoj ulozi koja mu je dodijeljena, Roth vijugavo čas tretira grad kao simbol najveće od svih dotadašnjih historijskih katastrofa, čas opisima i scenama nastoji raspršiti tu istu simboliku.

Iz takve ambivalentnosti i unutrašnjeg proturječja, od njegovih početaka i „zlatnog doba“ (kako ga naziva Behija Zlatar), ili pak suprotne predstave o „tamnom vilajetu“, preko Prvog svjetskog rata do Olimpijade i dugogodišnje barbarske opsade, ispredale su se brojne legende, književne i filmske priče o Sarajevu, ispjevane mnoge pjesme od kojih su neke ušle i u književne kanone a druge u sveprisutne sadržaje popularne kulture.

Sarajevo jeste simbol

Sarajevo je iz svih tih i mnogih drugih razloga uistinu postalo moderni mit.

I Roth je već tada bio u pravu kada kaže da Sarajevo „nije grad kao svaki drugi“. Mit ne znači nužno laž, kako se to ponekad shvaća, nego jednu veliku i slojevitu pripovijest, ogromni arsenal slika, motiva, za koje se vežu predstave, imaginacije i ideje koje potencijalno imaju univerzalni značaj. Da li hirom povijesti, da li nekom nedokučivom višom logikom, Sarajevo jeste postalo simbol. Ali je, kako kaže Roth, uvijek i ostao grad u kojem žive ljudi, obični i neobični, dobri ili loši, u kojem se svakodnevno, kao i svugdje na svijetu, odvijaju male ljudske drame.

Takvi mitovi fasciniraju, izazivaju i velike simpatije ali katkad i veliku odbojnost, obično kod onih koji nisu tom mitskom Sarajevu uspjeli nametnuti svoje značenje. Ali u taj veliki mitološki tekst o Sarajevu upisuju se, htjeli ne htjeli, i ti koji ga neprestano ruže, s kojim se obračunavaju, ili ga pak otvoreno mrze.

U tom popularnom podžanru „kritike Sarajeva“, čiju manifestaciju smo i ovih dana imali priliku vidjeti, postoji svakako nekoliko varijanti, ali sve one najčešće sadrže i ličnu i političku dimenziju, koje se u mnogim slučajevima prepliću. Taj tip demonizacije Sarajeva u novije doba se rađa negdje od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih kada se tadašnja SR BiH ubrzano razvija i ekonomski i kulturno i postaje ozbiljan politički faktor. Obnavljaju se već tada sve te islamofobne slike o „tamnom vilajetu“ koji navodno guši slobode i istjeruje pisce i intelektualce.

Karadžić je htio da se Sarajevo zove "Principovo"

Srpski nacionalistički pisac Vojislav Lubarda u svojoj knjizi Svileni gajtan, objavljenoj 1990. godine govori o „azijatskom mraku“ te čak kod komuniste Nijaza Dizdarevića prepoznaje „istočnjačke slatke riječi“ iza kojih se „krila prijetnja svilenim gajtanom, od kojeg nema spasa.“ (str. 42)

Iz takve iskonske mržnje prema Sarajevu rodila se i ideja Radovana Karadžića, također bivšeg stanovnika grada, koju je predstavio u intervjuu za Spiegel nekad 1993. godine, da se Sarajevo po planiranoj okupaciji preimenuje u „Principovo“.

Oštrice koje upućuju mahom bivši prominentni stanovnici grada nisu uvijek izraz agresivne mržnje, nego se zaustavljaju na žalopojki da „onog Sarajeva više nema“, da se „promijenilo“, da nema više one „prave raje“.

Svakako da ljudi imaju pravo na nostalgična osjećanja: problem je kad se takvi lični doživljaji, koji se pomalo zasnivaju i na neuzvraćenoj ljubavi ili na razočarenju što se „grad“ nije uskladio s vlastitim političkim ili nekim drugim zamislima, počinju predstavljati kao objektivne istine.

Ali kako god: kad govore o Sarajevu, najviše govore o sebi, ne shvaćajući u svom egomanijskom nadahnuću da niko nije niti može biti veći od bilo kog grada, pogotovo grada kao što je Sarajevo.