Skoro tri desetljeća od "sloma" komunizma i nestanka Jugoslavije, ta je bivša zajednička država još uvijek tema ne samo mnogobrojnih javnih debata i polemika, nego i ozbiljnih naučnih i esejističkih promišljanja. U vrijeme sve raširenijih intencija da se na period socijalističke Jugoslavije gleda iz revizionističke vizure knjige kakva je Umiruće tijelo politike sarajevskog univerzitetskog profesora Senadina Musabegovića donosi novu perspektivu u razumijevanju tog narativa.

U knjizi se Musabegović, osim fenomenom Golog otoka, bavi i pitanjem opsade Sarajeva, definirajući, u najširem smislu, opsadu Sarajeva kao nacionalistički pokušaj uspostave neprobojne granice. U tom smislu predmet Musabegovićevog interesa su i fenomeni ratnog silovanja, koje je bilo dio političke strategije čelnika bosanskih Srba i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i proizvodnja mita "Kosovka djevojka", prenosi Al Jazeera Balkans.

Sarajevski pjesnik i univerzitetski profesor Senadin Musabegović autor je više knjiga poezije i naučne studije pod naslovom Rat: Konstitucija totalitarnog tijela. Knjigu Umiruće tijelo politike objavljuje izdavačka kuća iz Sarajeva Buybook.

Rezolucijom Informbiroa, Jugoslavija se 'odvaja' od tadašnjeg SSSR-a i, kao posljedica sukoba, nastaje Goli otok. Kakvu je ulogu u učvršćivanju režima Josipa Broza Tita imao Goli otok i kakve su metode primjenjivane nad zatvorenicima?

- Metode su bila da zatvorenik prevaspitava zatvorenika. Dakle, dojučerašnji drugovi, koji su za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe bili solidarni i kompaktni, pa i u nekim slučajevima i život spašavali, preko noći su postali neprijatelji. Cilj surovih metoda, kroz koji se na 'staljinistički način obračunavalo protiv dogmatskog staljinizma', vjerovatno je bio i u tome da se pokaže [Josifu] Staljinu da je Tito odlučan u borbi protiv 'velikog brata'. Svaki oblik popustljivosti, demokratičnosti, kako navodi Milovan Đilas u svojim memoarima, mogao bi se interpretirati, iz perspektive tvrdih boljševičkih ideala, kao izraz slabosti, neodlučnosti. Vjerovatno je Staljin očekivao da će Tito biti iznutra slomljen i da će moliti za spas, jer mnogi komunisti, koji su se hrabro borili protiv 'vanjskog neprijatelja' - klasnog, fašističkog, imperijalističkog... i koji su pokazivali nadljudsku odlučnost i hrabrost - iznutra su se lomili pred Staljinovim optužbama i sarađivali su u samooptuživanju.

Tito je bio iznimka i razbio je, kako navodi Latinka Perović, tvrdu partijsku monolitnost, koja se utjelovljavala u neupitnoj ikoni vodilji, koja je, kako se to tada vjerovalo, jedina u stanju da provede internacionalnu revoluciju i radničku pravdu na zemlji - Staljinu. Naravno, Tito se možda najviše plašio unutrašnje pobune, jer i sam nije znao ko je sve od njegovih najbližih ljudi Staljinov saradnik. A može se pretpostaviti da je bila možda dovoljna jedna organizirana pobuna Staljinovih pristaša pa da Staljin, na njihov poziv, izvrši napad na Jugoslaviju. Tito je uspješno spriječio svaku pobunu, ali cijena uspjeha je bila surova. Treba uzeti u obzir i to da su mnogi od onih uvjerenih informbiroovaca bili spremni likvidirati Tita, da su mnogi od njih bili prekaljeni borci, koji su prošli kroz mnoga ratna iskustva te su bili vojno i kontraobavještajno obučeni.

Ali, Goli otok nije bio logor smrti, mnogi zatvorenici su se vratili kućama, a neki su stekli, iako su uvijek bili za državu potencijalno osumnjičeni, i zavidnu karijeru. Ali, nemali broj je onih koji su iznutra bili ubijeni te su tragično završili. Naime, oni i kada su se vraćali kući uvijek su bili pod prismotrom i organi bezbjednosti su ih prisiljavali često na saradnju i doušništvo.

Zašto i iz kojeg razloga je Tito konstruirao mit o vanjskom neprijatelju?

- Tito za vrijeme NOB-a, iz strateških razloga, nije vodio toliko revolucionarni rat, a i sam Staljin je smatrao da to nije mudro, jer bi se zapadne sile s kojima je sarađivao protiv toga pobunile. Dakle, njegova ratnička vodilja je bila borba protiv okupatora, stranog zavojevača, vanjskog neprijatelja. Zanimljivo je da su svi nacionalistički pokreti bili kvislinški. A samim tim, kao da su se uloge obrnule. Jer, nacionalistički pokreti nastaju kao otpor protiv okupatora, ili imperijalne vlasti, dakle, protiv, Austro-Ugarske i Otomanske imperije. Jedan od osnovnih simbola za nacionalno oslobođenje, naprimjer, srpskog naroda, a donekle i drugih naroda, bio je vidovdanski kult, koji je zagovarao "osvetu" i "borbu" protiv stranog zavojevača oličenog u Otomanskoj imperiji.

Tako da je borba protiv okupatora viđena kao borba protiv imperijalne vlasti, a u velikoj mjeri protiv islama. Nacionalna ideja, koja se zasnivala na "prkosu" i "časti", trebala je, kroz iskrenu požrtvovanost, svjedočiti kako su se mali narodi spremi žrtvovati za svoju samobitnost. Ali, u trenutku Hitlerove okupacije, ti mali narodi postaju, u ime nacionalističke politike, podaničke sluge, dok se Titovi partizani kale u nacionalne heroje, koji se ne žrtvuju u ime srednjovjekovne časti, već nastoje stvoriti novu budućnost, novog čovjeka, izgraditi novu zajednicu, zasnovanu na principima "bratstva i jedinstva". Dakle, Tito se u, ime patriotizma, borio protiv okupatora, ali nije zagovarao povratak na "zlatnu prošlost", već je stvarao "novog čovjeka" i novu solidarnost među narodima. Što hoće reći: dok se borio protiv vanjskog neprijatelja, u ime "novog čovjeka" i "nove budućnosti", obračunavao se s unutrašnjim neprijateljem...

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.