Rasprave o bosanskom jeziku često završe u beskonačnim prepucavanjima bez zaključka. Iz vlastitog iskustva naučio sam da postoji jednostavniji način.

Piše: Abdulah Daul

Negatorima bosanskog jezika dovoljno je postaviti jedno pitanje: kojim jezikom govore? Nakon njihovog odgovora, slijedi podsjećanje na historijsku činjenicu — da je Odlukom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine iz 1907. godine zabranjen naziv „bosanski jezik“ i uveden „srpsko-hrvatski“. Pitanje koje tu raspravu završava glasi: kako se može zabraniti nešto što ne postoji?

Tu, u pravilu, prestaje svaka polemika.

Vrijeme je za jasne poteze

Ako se u Podgorici izučava crnogorski, u Zagrebu i Mostaru hrvatski, a u Beogradu i Banjoj Luci srpski — zašto se u Sarajevu i Zenici izučava tek „jezik“?

Ovo nije pitanje lingvistike, nego odgovornosti. I odgovor ne treba tražiti ni u međunarodnim institucijama, ni u susjednim državama. Odgovor je jednostavan: odgovornost je na nama.

Zato je vrijeme za konkretan korak — donošenje odluke o preimenovanju Instituta za jezik u Institut za bosanski jezik i književnost (ili drugo jasno definirano rješenje). Pri tome, ključno pitanje ne smije biti „ko je za“, nego: ko je i zašto protiv?

Jezik se ne čuva deklaracijama, nego upotrebom

Često s ponosom kažemo da govorimo bosanski jezik, ali se rijetko zapitamo gdje ga zapravo učimo.

Djeca ga danas usvajaju kroz crtane filmove, medije i digitalni sadržaj — koji su u ogromnoj mjeri na hrvatskom ili srpskom jeziku. Posljedica je da nove generacije spontano preuzimaju riječi koje nisu dio jezičke tradicije u kojoj su odrasli njihovi roditelji.

To nije pitanje emocije, nego kontinuiteta.

Zato je nužno hitno obnoviti i učiniti dostupnim Školski rječnik bosanskog jezika, kao i sistemski podržati izradu i distribuciju višetomnog rječnika. Bez toga, svaka priča o očuvanju jezika ostaje nedovršena.

Uz to, savremeni pristup podrazumijeva i digitalna rješenja — aplikacije i online izdanja koja će jezik učiniti dostupnim onima koji ga svakodnevno koriste.

Bez uporedbe nema standarda

Jedan od ključnih koraka mora biti i izrada uporednog rječnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Bez jasnih razlika i poređenja, jezičke granice se brišu, a tuđi izrazi postaju dio svakodnevne upotrebe bez svijesti o njihovom porijeklu.

Ovdje nije riječ o zabrani, nego o svjesnom izboru.

Ko treba finansirati jezik?

Ako većina građana Bosne i Hercegovine govori bosanskim jezikom i puni budžete ove države, onda je logično da institucije — od državnog do kantonalnog nivoa — preuzmu odgovornost za njegov razvoj.

Ulaganje u rječnike, obrazovanje i dostupnost jezika nije trošak, nego strateško pitanje kulture i identiteta.

Jer tek kada rječnici i standardi zažive u školama — u Bosni i Hercegovini i dijaspori — možemo govoriti o stvarnom očuvanju jezika.

U suprotnom, riskiramo da jednog dana više ne obilježavamo Dan maternjeg, nego — Dan maćehinskog jezika.

Umjesto zaključka

Na primjedbu da se bavim stvarima koje nisu moj fah, odgovaram jednostavno: oni čiji je to posao — na potezu su.

Ako budu radili, imat će podršku. Ako ne — ostat ćemo u stanju koje najbolje opisuje jedna rečenica:

Sve štima, ali ništa ne štima.

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora, a ne nužno i stavove Bosnian News Service