Piše: Edin Urjan Kukavica (Preporod)

Ako je – kao što jeste – duša Poslanikova vrelo islamske duhovnosti, Kur’an je munja koja je pogodila ljudsku prijemčivost i uzrokovala (omogućila) tom vrelu da proključa i izbije na površinu, ili pak poput vode koja se spušta sa neba i omogućuje brojnim potocima koji iz tog vrela nastaju, da proteku. Kur’an je počelo, porijeklo i izvor svega što je islamsko uključujući, naravno, duhovnost i muhammedovsku milost (al-barakat al-muhammadiyyah); ukupnost duhovnog puta koji ishodi iz sāme supstancije Poslanika svoje postojanje duguje spuštanju Riječi Božije na djevičanski čistu dušu Njegovog Poslanika.

Da nije bilo Noći Odluke (lejletu'l qadr), u kojoj je Kur’an spušten sa svoga Božanskog Neba na ljudsku razinu, ne bi bilo ni Noći Uznesenja (lejletu'l mi’radž), u kojoj se Poslanik uzdigao sa zemlje do Božanskog Prijestolja, uznesenja koje je uzor sva duhovna ostvarenja u islamu.

Kur’an je, od riječi do riječi, objava Riječi Božije, objavljivan na arapskom jeziku preko uzvišenog meleka Džibrila (a.s.) Allahovom Poslaniku Muhammedu (s.a.v.a.), tokom dvadeset tri godine njegove poslaničke misije. Prvi ajeti objavljeni su u vrijeme Poslanikove osame radi promišljanja u pećini Hira’ na Brdu Svjetlosti u neposrednoj blizini Mekke, a posljednji nedugo prije njegovog preseljenja.

Objavljene ajete pamtili su i postepeno zapisivali odabrani , poput Alija (r.a.) i Zejda (r.a.). Konačno, u vrijeme vladavine Osmana, trećeg halife, konačni tekst temeljen na ovim prvim zapisima, uz potvrdu onih koji su ajete slušali iz Poslanikovih usta, prepisan je i razaslat na četiri strane islamskog svijeta. Tekst Kur’ana dakle nije proizvod dugog perioda sakupljanja i tumačenja ljudskih posrednika nego tačna Riječ Božija onako kako je objavljena Njegovom Poslaniku; oboje su čisti, neporočni, besprijekorni i djevičanski pred Bogom, Uzvišenim.

Posljedično, ne samo značenje Kur’ana, nego i njegova forma – ustvari, sve što je u vezi s njim – ima sveti karakter: pisana riječ kao kaligrafija, zvuk teksta koji se izgovara, samo fizičko prisustvo Knjige, kao i, naravno, poruka sadržana u njemu, sveti su i duhovno značajni.

Da bi se shvatio duhovni značaj Kur’ana neophodno je sjetiti se da je Kur’an bio glasovna objava. Prve riječi Svetog Teksta koje je izgovorio uzvišeni melek Džibril (a.s.) okružile su Poslanika poput okeana zvuka, kao što je i melek svojom pojavom zaklonio nebo nad Poslanikovom glavom dokle god pogled seže.

Zvuk Kur’ana prodire u muslimansko tijelo i dušu čak i prije nego što njegova poruka dopre do njegovog uma. Svetošću vlastite psalmodije Kur’an je u stanju duhovno uzaptiti čovjeka koji čak i ne zna arapski jezik. Na tajanstveni način ta sveta osobina prenosi se preko prepreka ljudskog jezika, a osjećaju je stotine miliona nearapskih muslimana bilo da su Perzijanci, Turci, Indijci ili Malezijci, čija srca uzdrhte u ljubavi prema Bogu i čije se oči ispune suzama radosti, tek pukim zvukom kur’anskog učenja. Može se reći da muslimani žive u prostoru definiranom zvukom Kur’ana te da je zvučni karakter kur’anske objave središnje mjesto duhovnog života islama.

Mora se, nadalje, imati na umu da je duša muslimana sačinjena od Kur’anskih formula i navoda koje vjernici uče jezikom Kur’ana bilo da je, ili pak nije, to njihov maternji jezik. Muslimani svako djelo počinju riječima Bismilahi’r-Rahmani’r-Rahman (S Imenom Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), svako djelo završavaju riječima elhamdulillah (hvala Allahu), određuju se prema svemu što je prošlo prepuštanjem toga Božijoj Volji izjavom mašallah (kako Allah hoće), te sva buduća djela planiraju sa sviješću da je budućnost određena Božijom Voljom izjavljujući inšallah (ako Allah dā). Stav utjelovljen u ovim i brojnim drugim kur’anskim formulama određuju okvir duhovnog života muslimana; njima musliman svoja djela prepušta u Božije ruke, svoju prošlost i budućnost na brigu Njegovoj Uzvišenoj Volji i Proviđenju.

Moć tih riječi i rečenica na dušu i um muslimana ovisi o duhovnom prisustvu urođenom u svetom zvuku tih i drugih ajeta Svetog Teksta, kao i u njihovom značenju. Zvuk Kur’ana je ono što svako novorođeno dijete prvo čuje učenjem šehadeta u njegove uši. Kur’an je dakle prvi zvuk kojim se muslimanu želi dobrodošlica na prvi stupanj njegovoga putovanja u ovome svijetu, a Kur’an se uči i u trenutku smrti i pravi društvo duši na njenom posmrtnom putovanju prema Božijoj Blizini i Prisustvu. Učenje Kur’ana je prototip svih svetih zvukova. To je božanska muzika koja čovjeka podsjeća na njegovo izvorno prebivalište i u isto vrijeme pridružuje mu se na njegovom opasnom putovanju u povratku u to prebivalište; jer, Kur’an, iako se uči u ovome svijetu, odjekuje svim kozmičkim razinama sve do Božije Blizine i Prisustva iz kojega je prvobitno poteklo.

Jezik Kur’ana je kristalizacija Božije Riječi u ljudskom jeziku, koja je, čini se, razmrskana ‘težinom’ Objave sa visina. Uzvišenim čudom islama, ustvari, smatra se Kur’anska rjačitost (belagat), koja je za muslimana prototip jezika. Ta rječitost o kojoj su brojni muslimanski mudraci promišljali i raspravljali stoljećima, ne nalazi se u redanju riječi u moćan poetski izražaj, kao posljedica dosegnuta na razini nadahnuća, pri čemu je svaka rečenica, svaka riječ i svako slovo bremenita duhovnim prisustvom i poput svjetlosti se zgušnjava u dodirljivu formu.

To prisustvo nalazi se u pisanom tekstu Kur’ana kao i u njegovoj zvučnoj dimenziji. Umjetnost pisanja teksta Kur’ana, sveta je umjetnost islama par excellence. Umjetnost kaligrafije središnja je umjetnost islamske civilizacije i neodvojiva je od Kur’ana; jer je upravo u svrhu pisanja Svetog Teksta ova umjetnost i nastala i razvijana, pri čemu su rani stilovi pisama, poput kufskog pisma, gotovo potpuno i isključivo identificirani sa pisanjem Kur’ana. Štaviše, umjetnost iluminacije, koja je na svoje mjesto došla i dosegnula vrhunce potpunosti u vrijeme Ilhanida i Mameluka, u stvari je vizualizacija duhovnog nadahnuća koje je u neposrednoj vezi sa pisanjem i učenjem (slušanjem) teksta Riječi Božije.

Da bi se razumjelo poštovanje koje muslimani pokazuju prema Kur’anu, neophodno je najprije upoznati i shvatiti duhovno prisustvo u kaligrafiji riječi, kao i u zvuku koji okružuje i prodire u čovjeka prilikom učenja Svetog Teksta. Upravo to prisustvo svaki vjernik/musliman instinktivno osjeća. Kao rezultat on osjeća i nalazi utjehu i zaštitu čak i u samom fizičkom prisustvu Knjige, te stoga Sveti Tekst nosi sa sobom kad god je to i gdje god je moguće. Mudraci pak, istovrsnu zaštitu nalaze noseći sa sobom samu suštinu Kur’ana, Božije Ime, u svome srcu. Prema Poslanikovom izričaju (hadis), "Onoga koji zaštiti (sačuva) Ime Božije u svome srcu, Bog štiti (čuva) na ovome svijetu."

Kur’an posjeduje tajanstveno prisustvo, koje bi se u izvjesnom smislu moglo nazvati i 'magičnim', budući je Knjiga izvorište islamskog učenja, etike i svete historije. To je ta 'magija' koja je neprevodiva i iskusit se može samo na jeziku Objave, dok se doktrinarna sadržina, etičke zapovijesti ili spisak poslanika i ljudi iz starina može prevesti na sve jezike. Ta 'magija' je neodvojiva od duhovnog prisustva zvučne objave, koja uzapćuje dušu čovjeka kao mreža bačena u more kako bi čovjekovu dušu vratila iz vlasti mnoštva ka i u Jedinstvo.

Kur’an je, poput svijeta, u isto vrijeme jedan i mnoštvo. Svijet je mnoštvo koje se rasipa i dijeli; Kur’an je mnoštvo koje sakuplja i privlači Jedinstvu. Mnoštvo Svete Knjige – raznolikost njenih riječi, rečenica, slika i priča – ispunjava dušu te je stoga apsorbira i neprimjetno i neosjetno prebacuje u ozračje mirnoće i nepromjenjivosti nekom vrstom božanskog 'lukavstva'... Kur’an je poput slike svega što ljudski mozak može zamisliti i osjetiti, i upravo time Bog iscrpljuje ljudski nemir, prelijevajući ga u vjerničku tišinu, smirenost i mir.

Kur’an je svijet napose, ali onaj koji vodi čovjeka Jedinstvu, a dušu sprječava da se rasipa i nestaje.

Tekst je izvorno objavljen u IIN Preporod, te ga prenosimo uz dozvolu autora i redakcije