Piše: Jasmin Mujanović

Historija Bosne i Hercegovine malo je poznata, čak i samim Bosancima. Ova je pojava, nažalost, naročito izražena u bošnjačkoj zajednici. Zapravo, samopercepcija mnogih Bošnjaka – kao temelj njihovog identiteta i njihovog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini – još uvijek je prečesto oblikovana izvana nametnutim obrascima.

Uzmimo za primjer već ritualne rasprave o tome treba li se bošnjačka nacija „gledati na Zapad“ ili „gledati na Istok“ u potrazi za svojom povijesnom legitimacijom. U ovoj dihotomiji, bjelodano je, nedostaje stvarni izvor bošnjačkog nacionalnog identiteta: Bošnjaci su autohtoni bosanski narod povijesnih bosanskih zemalja, baštinici i nosioci kulture, jezika i zajednice iznikle na tom prostoru. Bošnjaci mogu biti pretežno muslimani, ali svakako mogu biti i Evropljani. Ali Bošnjaci jesu nacija zbog svoje autohtonosti u Bosni i Hercegovini te svoje trajne predanosti Bosni i Hercegovini kao političkom i kulturnom suverenom subjektu, prenosi Odgovor.ba.

Bošnjački intelektualci i umjetnici koji sami sebe izopćavaju

Ova temeljna, činjenična tvrdnja, međutim, i dalje je sporna, čak i među dijelovima bošnjačke zajednice. Zašto? Zato što utjecajne političke i intelektualne struje unutar Bošnjačke zajednice protive ideji bošnjačke nacije. A zašto? Zato što su naslijedili jedno poimanje vlastitog identiteta koje i nije njihovo. Iako potekli iz političko-kulturnog miljea koji je nedvojbeno bošnjački, koji odražava postojanje, historijsku ukorijenjenost i suverenitet bošnjačke nacije, iako u tom miljeu žive, ovi pojedinci odbacuju materijalnu stvarnost zarad oprečnih historijskih gledišta. I to naročito onih koja, u manjoj ili većoj mjeri, bošnjačku naciju opisuju kao vještačku, izumljenu ili čak reakcionarnu.

Budući da je takva gledišta lako prokazati kao lažna, te da im je jedini cilj trajna politička podređenost bošnjačkoga naroda, njihovi zagovornici moraju ili promijeniti svoje stavove (tj. ponovo se uključiti u složenu, pluralnu bošnjačku nacionalnu tradiciju) ili, doslovno, napustiti zajednicu. Ne zato što su iz nje protjerani. Bošnjačka javnost je daleko najliberalnija i najtolerantnija u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Umjesto toga, bošnjački intelektualci i umjetnici koji se protive bošnjačkom nacionalnom projektu sami sebe izopćavaju. Ova tužna sudbina jednog tipa bošnjačkog intelektualca započela je još u 19. stoljeću. To je onaj intelektualac koji se ne može ili ne želi osloboditi ideoloških naočala što ih je nametao niz režima koji su nastojali ovladati Bosnom i Hercegovinom i u konačnici asimilirati, podjarmiti ili istrijebiti bošnjačku naciju.

U tom širem društveno-historijskom kontekstu treba promišljati događaje s Bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine – vjerovatno najznačajnije ideološke manifestacije u modernoj historiji bošnjačke nacije i Bosne i Hercegovine kao suverene države. Dva su ključna događaja Sabora, tim upečatljivija upravo zbog okolnosti u kojima su se dogodila – u času kada je opstanak bošnjačkog naroda i njegove domovine kao suverene države bio doveden u pitanje.

Djelatna moć Bošnjačkog sabora

Prvo, Sabor je vratio historijsko ime bošnjačkog naroda i nedvosmisleno potvrdio njegovo pravo na status nacije. Naglašavajući da je riječ o činu obnove, a ne o usvajanju novog naziva, Sabor je demonstrirao djelatnu moć (eng: agency) bošnjačke nacije i njene inteligencije, te njihovu spoznaju o potrebi da svoju historiju uzmu u svoje ruke. Termin „Muslimani“ možda nije nužno bio uvredljiv, ali je ipak bio proizvod političkog pritiska i cenzure kako kraljevskih tako i komunističkih jugoslavenskih vlasti. Bio je, prije svega, ciljano besmislen, jer spajao religijski i nacionalni identitet s jasnim ciljem da se umanji razvoj potonjeg među Bošnjacima.

Drugo, Bošnjački sabor je sazvan da bi se donijela kolektivna odluka o Owen–Stoltenbergovom mirovnom planu, koji je predviđao reorganizaciju Republike Bosne i Hercegovine u „uniju [tri etničke] republike“. Postojala je tada u Sarajevu mala, ali utjecajna grupa onih koji su vjerovali da plan treba prihvatiti, kako zbog stanja Armije Republike Bosne i Hercegovine na frontu, tako i zbog ideje o ekskluzivnoj „bošnjačkoj republici“. No, ogromna je većina delegata odbila i plan i – što je još važnije – samu ideju podjele Bosne i Hercegovine po isključivo etničkim linijama.

To dvostruko odbijanje bilo je trenutak historijske djelatne moći.

Označilo je spremnost bošnjačkog političkog i intelektualnog vodstva da istraje u vlastitom autohtonom ideološkom programu uprkos gotovo pa nikakvim izgledima. A ti izgledi zaista bili slabi. Odbaciti Owen–Stoltenbergov plan značilo je suprotstaviti se i srpskim i hrvatskim nacionalističkim militantima, kao i međunarodnoj zajednici, koja je tada širu borbu za bosansku nezavisnost smatrala, u najboljem slučaju, uzaludnom. Kapitulacija i popuštanje možda su se činili „logičnijim“ putem u jesen 1993. godine. Ali takav put bi potkopao očuvanje Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama i opstanak bošnjačke nacije u svim njenim povijesnim zemljama.

Danas je postalo pomodno pogrešno prikazivati Dejtonski sporazum kao oblik predaje tadašnjeg vodstva u Sarajevu i šire bošnjačke politike; kao da je jednak Owen–Stoltenbergovom planu, pa čak i gori od njega. No, usporedbom onoga što je bilo na stolu 1993. i onoga što je postignuto u Dejtonu 1995. samo se razotkriva apsurdnost takvih tvrdnji i naglašava značaj jedinstva i hrabrosti iskazanih tokom Bošnjačkog sabora.

Sabor kao preduvjet Dejtona

Odredbama Dejtonskog sporazuma potvrđeni su i suverenitet Bosne i Hercegovine i pravni kontinuitet njezine državnosti; nije stvorena nikakva nova država. Entiteti (i kantoni ustanovljeni Vašingtonskim sporazumom 1994, tj. porazom parakriminalnog režima Herceg-Bosne) bili su samo „modifikacije“ unutrašnje administracije države. Dakle, iako se termin „Republika“ koristi u nazivu manjeg entiteta nakon 1995, unutar ustavnog poretka Bosne i Hercegovine nakon Dejtona ni entiteti ni kantoni nisu suvereni. Država Bosna i Hercegovina nije nastala njihovim udruživanjem. Ona je postojala i postoji neovisno od, a u slučaju neke buduće ustavne krize ili raspada ustavnog poretka, njihove bi ovlasti bile predate državi.

Od očiglednih teritorijalnih dobitaka koje je sarajevsko vodstvo osiguralo u Dejtonu– povezanost teritorija s bošnjačkom većinom, uključivanje svih većih gradova osim Banje Luke u teritorij Federacije, uspostava Distrikta Brčko 1998, te de facto podjela entiteta RS– još su važnije bile pravne odredbe novog ustava. Po članu 2.2 Ustava dogovorenog u Dejtonu najteže etnosektaške odredbe šireg sporazuma imaju ograničenu moć i rok trajanja, što su pokazale brojne uspješne apelacije protiv ovih odredbi pred Sudom Bosne i Hercegovine i Evropskim sudom za ljudska prava.

Naravno, Dejtonski sporazum nije bio idealan. Njegove su manjkavosti mnogobrojne, a ustavna reforma mora biti jedan od glavnih ciljeva svake koherentne poslijeratne bošnjačke politike. Ali sporazum je bio znatno bolji od onoga što je bošnjačkom i širem bosanskom vodstvu nuđeno (zapravo nametano) 1993. Ovo bi trebalo biti očigledno u svakoj poštenoj analizi. Mnogo je važnije pitanje: kako je to postignuto i može li se ponoviti?

Temelji sporazuma u Dejtonu, kojim je osiguran opstanak i kontinuitet bosanske države, a time i suverenitet bošnjačke domovine, postavljeni su na Bošnjačkom saboru 1993. godine. Oni su, pak, bili plod spoznaje delegata da šira borba za bosansku nezavisnost prije svega zavisi od djelatne moći i angažiranosti bošnjačke nacije. Upravo su oni morali nedvosmisleno potvrditi svoj nacionalni karakter i potom uložiti potrebne političke i materijalne resurse u ostvarenje svog nacionalnog programa. Da, Dejton je nužno uključivao određene kompromise. Ali je ostvario i najvažnije ciljeve tog programa i postavio jasan put ka njegovoj potpunoj realizaciji. Štaviše, nakon Dejtona se na tom putu moglo boriti političkim, demokratskim, a ne vojnim sredstvima.

Ponajvažnije je što se zaključcima Bošnjačkog sabora nije zahtijevalo stvaranje jednostranačkog režima niti odbijanje drugih naroda i nacija od Bosne i Hercegovine. Bošnjački sabor je zdušno odabrao pluralizam, jer je to odražavalo stvarne vrijednosti i opredjeljenja samih Bošnjaka. Okruženi nacionalističkim ekstremizmom sa svih strana, delegati Bošnjačkog sabora samouvjereno su artikulisali umjerenu agendu, jer je to odražavalo istinsku srž njihovog nacionalnog karaktera: obnovu historijskih odrednica bošnjačke zajednice i očuvanje suvereniteta njihove domovine.

Svaki aspekt programa artikulisanog 1993. na Bošnjačkom saboru dostupan je i današnjim bošnjačkim liderima. Ali oni u sebi moraju pronaći hrabrost da ga provedu.