Razgovarao: Almir Terzić

Šesti april je prekretnica u gradu Sarajevu od 1945. godine, dan oslobođenja Sarajeva, a i kasnije jedna od ključnih stvari koje su se nama dešavale, rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) prof. dr. Juraj Martinović, bivši i ujedno posljednji prijeratni gradonačelnik Sarajeva.

"Naravno, govoriti o 6. aprilu u raznim fazama znači onda govoriti i o razvoju samog grada koji nije bio uvijek baš pozitivan. Čak bi se moglo reći da je to negativno prevladavalo već s ratom koji je počeo. Ali, i poslije rata oko diskusija i problematiziranja o statusu Sarajeva. Tako da je teško svesti na jednu dimenziju. Jedino postoji nada, mada nam iskustvo govori da je ona dosta uzaludna, da će biti bolje", kaže profesor Martinović.

Profesor Martinović je bio gradonačelnik Sarajeva od 1989. do 1991. godine kada je Skupštinu Grada Sarajeva činilo deset općina uključujući i Pale.

Raniji gradonačelnici Sarajeva predložili su na početku rata Deklaraciju o nedjeljivom Sarajevu koja je postala i dio knjige koja je izdata o tom događaju, a koju je u Sarajevu i diljem svijeta potpisalo više od 1,3 miliona građana. Njom se tražilo da Sarajevo mora ostati onako kako je bilo, da se ne može dijeliti, te da se mora nastaviti živjeti onako kako se i do tada živjelo.

Deklaraciju su potpisali svi dotadašnji gradonačelnici Sarajeva koji su ostali i u ratu u svom gradu Vaso Radić, Dane Maljković, Dane Olbina, Dragutin Kosovac, Salko Selimović, Juraj Martinović... Čak je najvišim predstavnicima međunarodne zajednice bilo veoma čudno da su Deklaraciju o nedjeljivom Sarajevu potpisali gradonačelnici Srbi, muslimani, Hrvati...

Bivši gradonačelnici, prisjetio se profesor Martinović, koji su počeli djelovati u ratu i na Krugu 99 nekoliko puta su pokretali ideju da se Sarajevo treba drugačije organizirati, kao cjelina koja neće biti u okviru jednog ili drugog entiteta.

Kako je na poziciji gradonačelnika Sarajeva bio poslije XIV Zimskih olimpijskih igara, odnosno od 1989. do 1991. godine profesor Martinović se sjeća njegovih uspjeha i razvoja. 

"Nije Sarajevo samo zahvaljujući Olimpijadi doživjelo taj vrhunac. Postolimpijski period do početka rata je Sarajevo uživalo u međunarodnim odnosima bolji, veći ugled nego ikada ranije. Što se više približavlo to kritično vrijeme koje će dovesti do rata i raspada čitavog sistema to se umanjivalo. Ali, Sarajevo je i u kulturi uživalo veliki ugled. Kako su ti problemi počeli na istoku prije nego što su došli do Jugoslavije tada, pa i BiH, u Sarajevo su dolazili i neki od renomiranih umjetnika. Bile su balerine iz Rusije i mnogi drugi. Sarajevo je u tom postolimpijskom periodu postalo za razliku od ranije kada je bilo tranzicijski centar, kada su ljudi vidjeli svoju budućnost u Beogradu ili Zagrebu, nešto što je imalo ravnopravan status", navodi profesor Martinović.

"Svjetlost" je u tom trenutku, kaže, profesor Martinović, bila najbolja izdavačka kuća u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

"Sve to je tako bilo. Sarajevo je uživalo veliki ugled. Vjerovatno je to bio razlog da se ide u razaranje. Da se to sačuvalo sasvim sigurno da ove političke strukture koje su sada na vlasti, bez obzira o kojoj se stranci radi, da bi drugačiji bili njihovi članstvo i drugačija bi bila njihova politika. Međutim, u tome svemu svi su se snalazili. Jedino Sarajevo nije imalo nikakvu šansu", zaključuje profesor Martinović.

Profesor Martinović se nada da će buduće vrijeme donijeti boljitak kako za Sarajevo tako i BiH, međutim, kaže, boji se ne samo da on neće, nego ni naše generacija to doživjeti.

Previše su te sve radikalne promjene, smatra, ostavile traga. Sada je kaže i međunarodna situacija dramatičnija i problematičnija nego što je bila u vrijeme kada je to bio nekakav parcijalni jugoslavenski problem u cijeloj Evropi, koja jeste rješavala te probleme, ali na drugi način, prvenstveno u Češkoj i Rusiji, te Istočnoj Njemačkoj.

"Svi su se na neki način dosta prirodno razvijali i rješavali svoju situaciju. Rusija je odustala od svih onih država koje su činile Sovjetski savez. To je za jednu državu koja je velesila bio velik zahvat. Ali se pokazalo da je bio vrlo mudar. Istočna Njemačka se sjedinila sa Zapadnom Njemačkom. Odvojila se Češka i Slovačka. Međutim, nije to dovodilo do ratova, do sukoba. Manje-više sve se to prirodno odvijalo i svako je tu više dobivao nego što je gubio. Kada dođemo do Jugoslavije, Sarajevo je paradigma neka, ali kada vidimo Hrvatsku šta se tamo dešavalo onda vidimo da je ovdje zbog ukupnog nacionalnog koje je prevladalo kao osnovni kriterij došlo do tih sukoba koje je vrlo teško sada rješavati dok je ova generacija još živa", smatra profesor Martinović.