Piše: Asfandyar Mir (Foreign Affairs)

Dana 7. aprila, dok se približavao rok ultimatuma američkog predsjednika Donalda Trumpa iranskoj vladi da otvori Hormuški moreuz ili se suoči s uništenjem „čitave jedne civilizacije“, jedan pakistanski general uputio je telefonski poziv koji je pomogao da se spriječi katastrofa. Feldmaršal Asim Munir – načelnik pakistanske vojske, najmoćnije institucije u zemlji – izvršio je pritisak i na Trumpa i na preostalo iransko rukovodstvo da zaustave rat. U roku od nekoliko sati Washington i Teheran objavili su prekid vatre.

Trump i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi javno su zahvalili Muniru i premijeru Shehbazu Sharifu. Nekoliko dana kasnije, američki potpredsjednik JD Vance više od dvadeset sati pregovarao je s iranskim pregovaračima u Islamabadu, što je predstavljalo najviši nivo direktnog kontakta između dvije zemlje još od Islamske revolucije 1979. godine.

Budućnost tog prekida vatre, kao i formalnog primirja i planova za širi mirovni sporazum koji su uslijedili, danas je krajnje neizvjesna. Ipak, pakistansko posredovanje predstavlja izuzetan diplomatski uspjeh. Tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bilo je jasno šta države čini geopolitički utjecajnima: status velike sile, ekonomska snaga, liberalni politički kredibilitet i sposobnost okupljanja drugih velikih država oko zajedničkih ciljeva. Pakistan nikada u svojoj historiji nije ispunjavao te kriterije.

Bio je nuklearna sila na rubovima zapadnog poretka, češće povezivan s regionalnom nestabilnošću nego s rješavanjem sukoba, s ograničenom ekonomskom moći i skromnim liberalno-demokratskim ugledom. Pa ipak, tokom najopasnije bliskoistočne krize u posljednjoj generaciji, Pakistan je učinio ono što nisu uspjele Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge geopolitičke sile.

Napori Islamabada simboliziraju širu promjenu u globalnoj politici. Međunarodni sistem, sve više obilježen multipolarnim nadmetanjem i rastućim neredom, počinje nagrađivati države koje ne posjeduju tradicionalne geopolitičke prednosti. Dok se Ujedinjene nacije i druge multilateralne organizacije pokazuju nesposobnim da ublaže savremene sukobe, netradicionalne sile – među kojima su Pakistan, Katar, Turska i druge – počinju popunjavati taj vakuum vodeći politiku usmjerenu na očuvanje međunarodne stabilnosti.

Sposobnost ovih država da izgrade povjerenje između suprotstavljenih geopolitičkih blokova i uspostave komunikacijske kanale između protivnika koji ne mogu ili ne žele direktno razgovarati omogućila im je da posreduju u oslobađanju talaca i zarobljenika, pregovaraju o otvaranju trgovinskih koridora i pokreću ozbiljan politički dijalog – sve s ciljem da se sukobi stave pod kontrolu prije nego što izmaknu svakoj kontroli. U narednoj deceniji upravo će ovakav oblik diplomatije učiniti ove zemlje neprocjenjivim geopolitičkim akterima.

Naravno, neće sve ove države zadovoljiti kriterije koje Sjedinjene Američke Države tradicionalno koriste pri odabiru svojih partnera, poput demokratskog legitimiteta, liberalnog načina upravljanja ili političke distance prema Kini. Washington može smatrati da se treba oslanjati isključivo na dugogodišnje saveznike i partnere koji dijele njegove vrijednosti i strateške ciljeve u nadmetanju s Pekingom.

Međutim, ako Sjedinjene Američke Države žele izbjeći skupe sukobe širom svijeta, možda neće imati drugog izbora osim da izgrade bliže odnose s novim silama koje doprinose međunarodnoj stabilnosti.

Tokom svog drugog predsjedničkog mandata Donald Trump u velikoj je mjeri napustio ustaljene obrasce tradicionalne američke diplomatije – njen naglasak na savezništvima, multilateralnim institucijama i promoviranju liberalnih vrijednosti u svijetu. Međutim, i prije njegovog povratka u Bijelu kuću postalo je očigledno da tradicionalni diplomatski instrumenti imaju svoja ograničenja. Sredstva kojima su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nastojali utjecati na partnere i prisiliti protivnike – savezničke strukture, vojna pomoć, ekonomske sankcije, međunarodni samiti i pozivanje na međunarodno pravo – pokazala su se nedovoljnim za okončanje ratova našeg vremena.

Ni najopsežniji režim zapadnih sankcija ikada uveden jednoj velikoj ekonomiji, niti milijarde dolara vojne pomoći nisu uspjele okončati ruski rat u Ukrajini, koji je sada ušao u petu godinu. Izrael i Hamas više su puta ignorirali američke pritiske i diplomatske napore Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, produživši rat u Gazi na gotovo tri godine. Zapadne pomorske koalicije nisu uspjele spriječiti Hute da ispaljuju projektile na brodove koji prolaze kroz Crveno more, ozbiljno narušavajući trgovinu duž jednog od najvažnijih svjetskih pomorskih trgovačkih pravaca.

Rat u Iranu bio je najnoviji primjer neuspjeha velikih sila da zaustave oružane sukobe. Evropske sile, uprkos ozbiljnim ekonomskim posljedicama koje su pretrpjele zbog iranskog zatvaranja Hormuškog moreuza, gotovo da nisu doprinijele okončanju rata, osim formalnih i rutinskih izraza zabrinutosti. Kina, iako je 2023. godine posredovala u približavanju Irana i Saudijske Arabije te godinama isticala svoj rastući politički, vojni i ekonomski utjecaj na Bliskom istoku, ostala je po strani. Čak je i Indija, uprkos svojoj samoproglašenoj politici višestrukog svrstavanja, odbila preuzeti bilo kakvu ulogu. U nastali diplomatski vakuum zakoračio je Pakistan.

Nekoliko sve značajnijih karakteristika učinilo je Islamabad djelotvornim posrednikom između Teherana i Washingtona, s kojima Pakistan nije ni formalni saveznik niti protivnik. Prije svega, uspio je održati sadržajne odnose s različitim geopolitičkim blokovima na način na koji to tradicionalne sile nisu u stanju. Pakistan održava strateško partnerstvo s Kinom, ali istovremeno dosljedno nastoji razvijati odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, čak i kada je Washington to odbijao iz obzira prema Indiji. Istovremeno je čvrsto povezan sa Saudijskom Arabijom, dok ga s Iranom povezuju geografska blizina i vjerske veze. Upravo je taj položaj između različitih geopolitičkih centara učinio Pakistan prihvatljivim posrednikom i za Washington i za Teheran u trenutku kada je svakoj strani bila potrebna treća strana kojoj obje mogu vjerovati.

Rat u Iranu još jednom je pokazao nemoć velikih sila da zaustave savremene sukobe.

Islamabad je, osim toga, raspolagao značajnim sredstvom pritiska u obliku vjerodostojne vojne moći. Sporazum o uzajamnoj odbrani između Islamabada i Rijada značio je da bi Pakistan mogao intervenirati u odbrani Saudijske Arabije ukoliko bi se sukob dodatno proširio nakon što je Iran počeo ispaljivati projektile na ciljeve širom Zaljeva. Učešće Pakistana moglo je podstaći i druge države s muslimanskom većinom – od kojih su mnoge do tada nastojale ostati po strani ili su reagirale vrlo suzdržano na iranske napade – da se u potpunosti uključe u rat. Takav razvoj događaja, mnogo više nego američki i izraelski vojni udari, predstavljao bi ozbiljnu prijetnju opstanku iranskog režima i njegovom regionalnom položaju, jer bi Teheran bio politički izoliran u muslimanskom svijetu.

Međutim, politički utjecaj i široka mreža odnosa sami po sebi ne bi značili mnogo bez lidera spremnih da preuzmu politički rizik njihove upotrebe. Uspješno posredovanje uvijek stavlja na kocku kredibilitet državnika, dok neuspjeh može donijeti ozbiljne unutrašnjopolitičke posljedice i narušiti odnose s drugim državama. Većina lidera tradicionalnih sila, ograničena birokratskim strukturama svojih ministarstava vanjskih poslova, previše je oprezna da bi se upustila u ovakav oblik neposrednog geopolitičkog posredovanja. Pakistansko rukovodstvo, međutim, pokazalo se spremnim za takvu ulogu. Asim Munir bio je voljan uložiti vlastiti politički kapital u neizvjesnu diplomatsku inicijativu, vjerujući da je Trump i dalje spreman pregovarati o okončanju neprijateljstava u regiji.

Tokom većeg dijela protekle dvije decenije Pakistan nije bio u poziciji da preuzme ovakvu ulogu. Učešće zemlje u američkom „ratu protiv terorizma“ predstavljalo je izvor dugotrajnih nesuglasica između Islamabada i Washingtona. Odnosi su dodatno pogoršani nakon američkog povlačenja iz Afganistana 2021. godine. Kada je Munir 2022. godine preuzeo komandu nad vojskom – čime je postao faktički najmoćniji čovjek u Pakistanu – mnogi analitičari smatrali su da se zemlja nalazi u dubokoj strateškoj krizi. Odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama još uvijek nisu bili obnovljeni, unutrašnja politika bila je nestabilna, ekonomija na ivici bankrota, a zemlja se suočavala sa sve snažnijom pobunom koju je podržavao novi talibanski režim u Afganistanu.

Munir je, međutim, uspio promijeniti taj kurs, naročito u međunarodnim odnosima. Obnovio je veze s Washingtonom. Rat s Indijom u maju 2025. godine pokazao se prekretnicom u tom procesu. Pakistan je pružio snažan otpor znatno moćnijem protivniku i uspješno uzvratio, čime je Munir stekao Trumpovo poštovanje, ali i uspostavio topliji i neposredniji odnos s američkim predsjednikom nego što ga je imao ijedan pakistanski lider u posljednjih nekoliko decenija. Potpisao je sporazum o uzajamnoj odbrani sa Saudijskom Arabijom i dodatno ojačao diplomatske kanale s Iranom, čime je znatno unaprijedio regionalni položaj Islamabada i proširio njegov diplomatski utjecaj.

Širenje diplomatskih horizonata

Pakistan nije jedina netradicionalna sila koja danas vodi diplomatiju usmjerenu na očuvanje međunarodne stabilnosti. Katar, koji je domaćin i političkom uredu Hamasa i najvećoj američkoj vojnoj bazi na Bliskom istoku, posredovao je u postizanju prekida vatre te oslobađanju talaca i zarobljenika između Hamasa i Izraela. U istom sukobu Egipat je iskoristio svoju kontrolu nad graničnim prijelazom Rafah – glavnim koridorom za dopremanje humanitarne pomoći u Gazu i izlazak izbjeglica iz nje – kako bi obje strane približio postizanju sporazuma.

Turska je, koristeći svoje veze s Washingtonom i Hamasom, kao i svoj ugled u muslimanskom svijetu, doprinijela oblikovanju uslova primirja u Gazi. Prije toga iskoristila je svoju rijetku sposobnost da istovremeno održava dijalog i s Moskvom i s Kijevom, ugostivši pregovore između Rusije, Ukrajine, Ujedinjenih nacija i drugih aktera koji su rezultirali sporazumom o izvozu žita preko Crnog mora i spriječili globalnu prehrambenu krizu. Smanjenje intenziteta napada Huta na brodove koji prolaze kroz Crveno more postignuto je zahvaljujući diskretnoj diplomatiji Saudijske Arabije i Omana.

Sjedinjene Američke Države ne mogu sebi priuštiti da zanemare ovaj trend. Američka vanjska politika decenijama je bila zasnovana na izgradnji i održavanju mreže saveznika i partnera: članica NATO-a, azijskih ugovornih saveznika i manjeg broja ključnih regionalnih država. Takva arhitektura, utemeljena na zajedničkim vrijednostima i savezništvima, dobro je služila Sjedinjenim Američkim Državama tokom Hladnog rata i u unipolarnim decenijama koje su uslijedile, kada je stabilniji međunarodni poredak ograničavao sukobe na lokalni nivo.

U tom periodu Washington je sarađivao i s državama izvan svog užeg kruga saveznika i partnera, ali je takve odnose uglavnom smatrao izuzecima – transakcijskim, privremenim i manje važnim od formalnih savezništava. Čak i danas Washington bi mogao biti sklon da pakistansku ulogu u posredovanju prekida vatre između Irana i Sjedinjenih Američkih Država smatra korisnom, ali sporednom epizodom, naročito ako se primirje u potpunosti raspadne.

Međutim, kako su i administracije Joea Bidena i Donalda Trumpa naučile uz visoku cijenu, savremeni sukobi ne mogu se izolirati niti ograničiti na određene regije. Strategije zasnovane prvenstveno na savezništvima, koje polaze od pretpostavke da će objedinjavanje vojne i ekonomske moći većeg broja država odvratiti prijetnje ili, ako bude potrebno, poraziti protivnike, pokazale su se nedovoljnim za sprečavanje ili okončanje ratova u Ukrajini, Gazi i Iranu. U svijetu obilježenom sve većom nestabilnošću, takav kruti pristup postaje teret, a ne prednost. Stvaranje područja stabilnosti zahtijeva fleksibilnost kakvu pokazuju Pakistan i druge slične države.

Kako bi izgradile i produbile odnose s ovim posredničkim državama, Sjedinjene Američke Države moraju pokazati istu spremnost na prevazilaženje geopolitičkih podjela kakvu su pokazali sami posrednici. Sve do 2024. godine u Washingtonu je gotovo vladao konsenzus da, zbog potrebe za snažnim partnerstvom s Indijom radi suprotstavljanja Kini, Pakistan mora ostati po strani. Trump je prekinuo s tom logikom i lično se angažirao na unapređenju odnosa s Islamabadom. Kada je izbila kriza, pokazalo se da je takav zaokret bio od velike vrijednosti.

To iskustvo moglo bi poslužiti i kao važna pouka za budućnost. Ako je protekla decenija ikakav pokazatelj, i budući američki predsjednici imat će koristi od veće fleksibilnosti u suočavanju s novim i dugotrajnim krizama. Evropska sigurnost i dalje je nestabilna, a Crveno more ostaje jedno od najosjetljivijih svjetskih pomorskih uskih grla. Čak i u najpovoljnijem scenariju, situacija u Iranu i Perzijskom zaljevu ostat će nestabilna i nepredvidiva.

Široka mreža odnosa s državama koje imaju sposobnost posredovanja, a koje se ne uklapaju u tradicionalnu podjelu na prijatelje i protivnike, pomoći će Sjedinjenim Američkim Državama da se uspješnije nose s tim izazovima. Washington će i dalje trebati njegove tradicionalne saveznike i partnere. Međutim, očuvanje međunarodnog poretka u sve većoj će mjeri zavisiti i od država koje se nalaze izvan tog uobičajenog kruga.