Na Al Jazeeri English objavljena je kolumna Khalida Al-Jabera, izvršnog direktora Middle East Council on Global Affairs, u kojoj analizira značaj sporazuma o zajedničkoj odbrani koji su Saudijska Arabija, Turska i Pakistan potpisali u Meki.

Al-Jaber ocjenjuje da ovaj sporazum nije tek još jedan u nizu regionalnih saveza i političkih deklaracija, već potencijalni nagovještaj šire promjene sigurnosne arhitekture Bliskog istoka. Prema njegovoj analizi, zemlje Zaljeva sve su manje spremne svoju stratešku sigurnost vezivati isključivo za jednog zaštitnika i sve više nastoje razvijati širu mrežu partnerstava.

U središtu te promjene nalazi se pitanje buduće uloge Sjedinjenih Američkih Država. Autor smatra da države Zaljeva i dalje žele zadržati partnerstvo s Washingtonom, ali istovremeno nastoje izgraditi dodatne sigurnosne i odbrambene opcije. To, kako navodi, ne znači prelazak iz američkog u kineski, ruski ili turski tabor, već pokušaj prevazilaženja same logike podjele svijeta na blokove.

Al-Jaber posebno upozorava da bi eventualno smanjenje američkog prisustva moglo otvoriti prostor za snažniju dominaciju drugih regionalnih aktera, prije svega Irana i Izraela. Upravo zbog toga sporazum Saudijske Arabije, Turske i Pakistana vidi kao pokušaj stvaranja svojevrsnog trećeg pola – dovoljno snažnog da nijednoj regionalnoj sili ne dopusti monopol nad sigurnosnim poretkom.

„Cilj nije pobjeda. Cilj je spriječiti hegemoniju“, jedna je od ključnih poruka Al-Jaberove analize.

Poseban značaj autor pridaje konceptu odvraćanja. S obzirom na to da Turska istovremeno sarađuje i konkurira Iranu, dok Pakistan s Iranom dijeli dugu granicu, novi savez ne posmatra prvenstveno kroz prizmu formiranja antiiranskog vojnog bloka. Njegovu najvažniju funkciju vidi u povećanju cijene eventualnog napada na bilo koju od članica.

Kolumna se bavi i pitanjem odbrambene samodovoljnosti zemalja Zaljeva. Al-Jaber podsjeća da su te države decenijama bile prije svega korisnici sigurnosti – kupovale su napredno oružje, ustupale prostor stranim vojnim bazama i oslanjale se na zapadne obavještajne, komunikacijske i odbrambene sisteme.

Novi sporazum, smatra autor, mogao bi ubrzati proces lokalizacije odbrambenih kapaciteta.

U tom smislu, tri države donose različite, ali komplementarne prednosti. Saudijska Arabija raspolaže kapitalom, geostrateškim položajem, političkom težinom i velikim odbrambenim tržištem. Turska posjeduje razvijenu vojnu industriju, naročito u oblasti dronova, projektila, pomorskih platformi i elektronskih sistema. Pakistan, s druge strane, donosi veliku i iskusnu vojsku, značajne strateške kapacitete i status jedine nuklearno naoružane članice ovog saveza.

Al-Jaber zato sporazum iz Meke ne posmatra kao izolovani vojni aranžman, već kao moguću najavu šireg procesa u kojem regionalne države pokušavaju preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost.

Takav pristup uklapa se i u njegove ranije analize budućnosti sigurnosti Zaljeva. U martu je za Al Jazeeru pisao da bi dugotrajan američko-izraelski rat protiv Irana mogao promijeniti sigurnosne računice zemalja Zaljeva i potaknuti ih da, uz nastavak vojne saradnje sa SAD-om, prošire ekonomske i diplomatske opcije kako bi smanjile ovisnost o jednom partneru.

U aprilu je, također, pisao o potrebi jačanja zajedničke odbrane zemalja Zaljeva, uključujući mogućnost regionalnog sigurnosnog aranžmana po uzoru na svojevrsni „Gulf NATO“, uz potencijalno uključivanje Turske ili Pakistana radi jačanja kolektivnog odvraćanja.

Nova kolumna zato dolazi u kontekstu šire debate o tome kako bi mogla izgledati sigurnosna arhitektura Bliskog istoka u vremenu kada je američka uloga manje predvidiva, a regionalne sile imaju sve veće ambicije i kapacitete.

Al-Jaber, izvršni direktor Middle East Council on Global Affairs, bavi se političkom komunikacijom i pitanjima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a ranije je bio direktor Al-Sharq Studies & Research Center i glavni i odgovorni urednik katarskog lista The Peninsula.

Kolumna „The Mecca pact is not just another regional alliance“ objavljena je na Al Jazeeri English, a autor zaključuje da sporazum iz Meke može predstavljati početak pripreme za pluralističkiji regionalni poredak – onaj u kojem sigurnost više nije nešto što regionalne države samo kupuju ili uvoze od velikih sila, nego kapacitet koji nastoje same proizvoditi.