Potpisivanje Povelje o jedinstvu Islamske zajednice u Sandžaku i Republici Srbiji u Novom Pazaru 14. augusta nije tek još jedan sporazum unutar vjerske zajednice, piše Bosnian News Service.

Nakon gotovo dvije decenije podjela, riječ je o pokušaju da se zatvori jedno od najtežih poglavlja novije historije muslimana u Sandžaku i da se pitanje institucionalnog jedinstva Islamske zajednice riješi na način koji bi trebao biti dugoročan, pravno i organizaciono održiv.

Zato je možda važnije od samog čina potpisivanja ono što će se događati nakon njega.

Povelja je, po svom sadržaju, mnogo više od deklarativnog poziva na pomirenje. Ona precizno utvrđuje principe budućeg funkcioniranja Islamske zajednice, odnose prema Sarajevu i reisu-l-ulemi, način izbora njenog rukovodstva, položaj imama i zaposlenika, status obrazovnih ustanova, vakufsku imovinu, ali i odnos prema paralelnim strukturama koje su nastale tokom dvodecenijske podijeljenosti.

Upravo u tome leži njena najveća politička, institucionalna i historijska težina.

Povelja izričito utvrđuje da je Islamska zajednica vrhovna vjerska institucija svih muslimana u Srbiji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, te da u Sandžaku može postojati samo jedna tradicionalna Islamska zajednica sa sjedištem u Novom Pazaru, sa historijskim kontinuitetom i institucionalnim vezama sa Sarajevom i reisu-l-ulemom.

Time se pokušava vratiti princip koji je bio narušen podjelama: jedna zajednica, jedan institucionalni okvir i jedno legitimno rukovodstvo.

Istovremeno, Povelja jasno naglašava autonomnost Islamske zajednice u Srbiji. Ona ima svoje normativne akte, uređuje vlastito unutrašnje funkcioniranje i djeluje u skladu s Ustavom i zakonima Srbije. Dakle, odnos prema Sarajevu definiran je kroz duhovnu, historijsku i institucionalnu povezanost, ali bez ukidanja organizacione autonomije Mešihata.

To je važna ravnoteža.

Jednako je važna odredba prema kojoj predsjednik Mešihata istovremeno obavlja funkciju muftije sandžačkog, dok se validnost njegovog izbora potvrđuje muraselom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH.

Time se pokušava uspostaviti jasna vertikala legitimiteta, ali i spriječiti buduće stvaranje paralelnih centara moći.

Najvažniji dio Povelje počinje tek nakon potpisivanja

Ako se Povelja bude posmatrala samo kao simboličan čin pomirenja, njen puni značaj mogao bi biti propušten. Njena stvarna vrijednost testirat će se kroz implementaciju.

Potpisnici su se izričito obavezali da će osigurati praktičnu primjenu svih njenih odredbi i nastaviti zajednički rad sve do potpunog ukidanja paralelnog djelovanja na prostoru Srbije.

To znači da predstoji složen proces institucionalnog ujedinjavanja.

Posebno osjetljivo bit će pitanje ljudi koji su tokom proteklih godina djelovali izvan sistema Islamske zajednice u Srbiji. Povelja predviđa da imami, džemati i zaposlenici koji su bili izvan tog sistema pristupe jedinstvenoj Islamskoj zajednici, uz garanciju dostojanstva i raspoređivanja na odgovarajuće pozicije.

Ova odredba pokazuje da cilj nije pobjeda jedne strane nad drugom. Ako se želi stvarno pomirenje, ljudi koji su godinama bili na suprotnim stranama moraju dobiti mogućnost da nastave rad bez poniženja, osvete i kolektivnog kažnjavanja.

U suprotnom, formalno jedinstvo moglo bi ostati samo na papiru.

Povelja zato istovremeno traži disciplinu i daje prostor za integraciju. Vaninstitucionalno i paralelno djelovanje proglašava neprihvatljivim, ali ljudima koji se vraćaju u jedinstveni sistem garantira dostojanstvo.

To je vjerovatno jedan od ključnih testova cijelog procesa.

Posebno osjetljivo pitanje bit će izbor muftije

Autori Povelje očigledno su bili svjesni da pitanje budućeg rukovodstva može biti izvor novih sukoba. Zbog toga je predviđeno posebno pravilo za prve redovne izbore za predsjednika Mešihata, odnosno muftiju sandžačkog.

Na tim izborima mogu se kandidirati istaknuti alimi koji tokom proteklih 19 godina nisu imali prekinut kontinuitet djelovanja u sistemu Islamske zajednice u Srbiji. Ova odredba ima očiglednu funkciju: omogućiti prijelazni period u kojem bi se obnovljeno jedinstvo stabiliziralo prije nego što se otvori potpuno konkurentska izborna utakmica.

To, međutim, neće biti jednostavan proces. Svaki izbor rukovodstva u zajednici koja je gotovo dvije decenije bila podijeljena nosit će snažne emocije, različite interese i različita očekivanja. Zato će način na koji se ova odredba bude tumačila i primjenjivala biti jednako važan kao i njen tekst.

Vakufi i obrazovne ustanove: konkretni test jedinstva

Još jedno pitanje koje Povelju izdvaja od obične deklaracije jeste pitanje imovine.

Predviđeno je da vakufska imovina koja je u trenutku usvajanja Povelje upisana na različite titularе bude uknjižena na jedinstvenog titulara – Mešihat Islamske zajednice u Srbiji.

To će vjerovatno biti jedan od najzahtjevnijih dijelova implementacije.

Imovina u ovakvim procesima nije samo administrativno pitanje. Ona je povezana s dugogodišnjim ulaganjem, upravljanjem, lokalnim odnosima i nerijetko snažnim emocijama. Zbog toga će proces uknjižbe morati biti transparentan, pravno precizan i dovoljno pažljiv da ne proizvede nove sporove.

Slično je i sa obrazovnim ustanovama.

Povelja predviđa integraciju vjerskih, odgojno-obrazovnih i drugih ustanova koje su djelovale izvan sistema Islamske zajednice u jedinstveni sistem Islamske zajednice u Srbiji, uz jedinstveni plan i program.

Ako se ova odredba provede, posljedice će biti dalekosežne. Jedinstvo više neće biti samo pitanje organa i funkcija nego će se vidjeti u svakodnevnom radu mekteba, medresa, obrazovnih ustanova, džemata i drugih institucija.

Uloga politike bit će važna upravo zbog onoga što joj Povelja zabranjuje

Povelja posebno poziva političke subjekte u Srbiji, a naročito bošnjačke političke lidere u Sandžaku, da poštuju autonomnost Islamske zajednice.

Ova poruka nije slučajna.

Historija Sandžaka pokazala je koliko se pitanje Islamske zajednice lako može pretvoriti u pitanje političkog utjecaja. Ako se novo jedinstvo želi očuvati, Islamska zajednica mora biti zaštićena i od političkog tutorstva, bez obzira na to s koje strane ono dolazi. Istovremeno, od državnih organa Srbije traži se da principijelnom primjenom zakona doprinesu ukidanju paralelnog djelovanja.

Tu se otvara možda najdelikatnije pitanje: gdje završava legitimna državna briga za zakonitost, a gdje počinje miješanje u autonomiju vjerske zajednice?

Odgovor bi morao biti jednostavan – država treba osigurati jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost, dok unutrašnja pitanja vjerske zajednice trebaju rješavati njeni legitimni organi.

Sarajevo kao oslonac, ali ne kao centar upravljanja

Posebnu pažnju privlači odnos prema Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini.

Reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović potpisivanje Povelje nazvao je historijskim korakom i poručio da će Mešihat jedinstvene Islamske zajednice u Srbiji u Islamskoj zajednici u BiH i instituciji reisu-l-uleme imati iskren oslonac i podršku.

Ta poruka ima težinu daleko izvan protokolarnog čestitanja.

Ona potvrđuje da Sarajevo proces vidi kao obnovu institucionalnog jedinstva muslimana u Srbiji, ali istovremeno i kao proces u kojem mora biti sačuvana autonomija Islamske zajednice u Srbiji.

To je možda i najvažnija lekcija cijelog procesa: jedinstvo ne znači centralizaciju svega u jednom centru, nego jasno definirane odnose, legitimitet i odgovornost.

Pred Povelјom je sada najteži dio

Potpisivanje je bilo relativno jednostavno. Implementacija neće biti. Trebat će riješiti pitanje funkcija, zaposlenika, institucija, obrazovnih programa, vakufske imovine i odnosa prema organizacijama i pojedincima koji su godinama djelovali izvan jedinstvenog sistema.

Trebat će, još važnije, obnoviti povjerenje. Jer institucije se mogu spojiti odlukom, ali se ljudi ne mogu pomiriti administrativnim aktom.

Zato će proces zahtijevati strpljenje, razgovor i spremnost da se napravi razlika između odgovornosti za postupke iz prošlosti i potrebe da se otvori prostor za zajedničku budućnost. Povelja upravo zbog toga ima jednu važnu političku i društvenu poruku: prošlost se ne može izbrisati, ali se njome ne mora upravljati budućnošću.

Nakon dvadeset godina podjela, Novi Pazar je dobio dokument koji pokušava definirati kraj jednog procesa i početak drugog. Sada više nije pitanje mogu li se muslimani u Sandžaku i Srbiji formalno ujediniti.

Pitanje je mogu li to jedinstvo pretvoriti u instituciju kojoj će vjerovati i oni koji su je godinama doživljavali kao svoju i oni koji su stajali izvan nje. Ako uspije, Povelja bi mogla postati mnogo više od dokumenta potpisanog 14. augusta 2026. godine. Mogla bi postati osnova za stabilniju, autonomnu i jedinstvenu Islamsku zajednicu u Srbiji – i primjer da se i najdublje institucionalne podjele mogu prevazići kada se izađe iz logike pobjednika i poraženih.

Ali taj odgovor neće dati potpisnici. Dat će ga naredne godine.

Tom procesu treba dati šansu.