Piše: Ivica Đikić, za Novosti

Državna i paradržavna tijela, službeni i poluslužbeni mediji te brojne organizacije i još brojniji pojedinci u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i u Republici Srbiji, pa i u Crnoj Gori, oplakuju smrt i slave lik i djelo generala Ratka Mladića, ratnog zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske osuđenog u Haagu 2021. godine na doživotni zatvor zbog krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina na teritoriju Bosne i Hercegovine: to je teško shvatiti drukčije nego kao odobravanje genocida u Srebrenici, a ne samo kao poricanje ili relativiziranje strijeljanja oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih vojnika i civila u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika, prenosi portal Novosti, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće (SNV). 

Trideset jednu godinu poslije rata, trideset jednu godinu poslije Srebrenice, svakome tko želi znati poznato je da se bez Mladićeve naredbe nije moglo dogoditi to masovno ubijanje gotovo nadrealnih razmjera. Mladić je, uostalom, ovo izgovorio u kameru kad su njegove trupe zauzele Srebrenicu:

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Što može značiti današnje veličanje tog čovjeka nego odobravanje njegovih zločina? Kakvo je društvo koje diže među nacionalne heroje i žrtve jednog manijakalnog ubojicu? To je društvo bolesno i dugoročno pomračeno slijepom mržnjom, kakav je bio i Mladić svih proteklih 35 godina.

U njegovu ratnom putu, koji je započeo u Kninu u ljeto 1991., nema ničeg što bi ga kvalificiralo za heroja i vojničku veličinu iz perspektive srpskog naroda, o drugim narodima da i ne govorimo, a u njegovu poslijeratnom životu nema ničega zbog čega bi ga itko mogao smatrati žrtvom. On je „pobjeđivao“ uglavnom onda kad su na drugoj strani bili zarobljenici, civili, slabiji.

Njegovo shvaćanje ratovanja sastojalo se u maksimalnom iskorištavanju ogromne nadmoći u količini vojne tehnike i topničke municije, što je podrazumijevalo dugotrajno fizičko i psihičko iživljavanje nad civilnim stanovništvom te divljačko uništavanje gradova. Kako se ta nadmoć s vremenom ipak topila tako je postajalo jasno da osioni, karijerno ambiciozni i emocionalno hendikepirani Mladić nije nikakav genijalni vojskovođa: ni on samoga sebe nije doživljavao kao vojnika, nego kao bijesnog osvetnika, medijsku zvijezdu i političkog moćnika.

Tokom desetak godina sudskog procesa u Haagu iz njega ni na tren nije izbilo ništa nalik vojničkoj časti i ljudskom dostojanstvu. Bezdušno se rugao žrtvama i nastupao isključivo kao zli lakrdijaš

General Mladić praktički je izgubio rat na bojnom polju; druga stvar je to što je međunarodna politika, predvođena Sjedinjenim Državama, odlučila da rat u BiH završi bez pobjednika i poraženih, odnosno da Republika Srpska opstane kao poseban entitet unutar države. Mladićev poraz na ratištu doveo je do toga da režimi u Beogradu i na Palama nemaju što drugo nego pristati na mirovne pregovore.

Ključno područje tog vojnog poraza bio je masiv Dinare u bosanskohercegovačkom zaleđu Knina, a ključno razdoblje ono od jeseni 1994. do ranog ljeta 1995. kad su združene jedinice Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane uporno napredovale na Kupresu, u Livanjskom polju i na Dinari, do zaposjedanja Glamoča i Bosanskog Grahova u drugoj polovini srpnja 1995. godine.

Mladić je bio sasvim zaokupljen stiskanjem obruča oko bihaćke enklave i napadom na Srebrenicu i Žepu, pa je previđao ili podcjenjivao spomenute hrvatske taktičke pomake na jugozapadu zemlje. Kad je shvatio o čemu se radi, bilo je prekasno. Nakon „Oluje“, njegova polurasturena vojska trpjela je poraz za porazom od Hrvata i Bošnjaka sve do listopada 1995. kad su se hrvatske snage – intervencijom iz Washingtona – zaustavile na 23 kilometra od Banje Luke. Bio je to kraj rata.

U poraću, Mladić se skrivao više od 15 godina poput običnog kriminalca, doduše uz aktivnu pomoć dijela državnog aparata Srbije. Tokom desetak godina sudskog procesa u Haagu iz njega ni na tren nije izbilo ništa nalik vojničkoj časti i ljudskom dostojanstvu. Bezdušno se rugao žrtvama i nastupao isključivo kao zli lakrdijaš. U prvim satima po Mladićevoj smrti, taj model ponašanja otvoreno su preuzele političke i društvene elite u Srbiji i Republici Srpskoj. I to je jedina prava Mladićeva pobjeda koja – kao i svaka njegova „pobjeda“ – znači moralni debakl cijele jedne nacije