Evropa danas sve češće govori o Sarajevu – ali ga rijetko sluša. U eseju napisanom za Islamske informativne novine Preporod Stefan Jakob Wimmer, profesor Univerziteta Ludwig-Maximilian u Minhenu, Sarajevo čita kao politički i moralni lakmus-papir Evrope: grad koji je preživio opsadu, genocid i poslijeratnu nepravdu bez posezanja za osvetom, ali se danas suočava s deligitimirajućim i opasnim optužbama o navodnoj „islamizaciji“. Wimmer pokazuje zašto takvi narativi ne govore o Sarajevu, nego razotkrivaju duboku krizu evropske sposobnosti da prepozna i brani vlastite vrijednosti.

Uvod

Onaj ko u ljetnoj večeri sjedi na Baščaršiji, u sarajevskom Starom Gradu, može osjetiti i doživjeti onu posebnu kvalitetu ovoga mjesta. Život se ovdje manifestira u svojoj raznolikosti: lokalno stanovništvo i posjetitelji ponekad su nerazlučivi, ne samo zato što su mnogi lokalni stanovnici svoje domove stvorili u drugim zemljama i ovdje se ponovo susreću prilikom posjeta, nego i zbog mnoštva lica i prizora – ljudi koji se spolja percipiraju kao muslimani i muslimanke, kao i mnogi, mnogi drugi; arapski turisti s bradama i džalabijama, ponekad i u kratkim hlačama; žene koje su izrazito pokrivene velom, ali i one koje jedva nose veo, sa svim nijansama između; turski turisti prepušteni osmanskoj nostalgiji; zapadni turisti koji se neočekivano nađu „na Orijentu“– u srcu Evrope. I nema nikoga ko bi drugome osporavao njegov ili njen identitet.

Od bosanske (ne turske!) kahve poslužene na maloj, okrugloj, bakrenoj tablji pogled luta prema drvenom paviljonu s fontanom – austrougarskom naslijeđu u maurskom ruhu, koje je postalo zaštitni znak ovog mjesta. Još impresivnija je Vijećnica iza ugla, stara, a ponovo nova gradska vijećnica, izgrađena za vrijeme cara Franje Josipa, inspirisana džamijama u Kairu. Dva bloka dalje nalazi se Sarajevska pivara, pored Franjevačkog samostana sa upečatljivim crvenim crkvenim tornjem.

Nekoliko minuta šetnje uz rijeku Miljacku vodi do veličanstvene Velike sinagoge. Između toga, prolazi se pored mjesta muslimanske narodne pobožnosti, kao što su grobovi "Sedam braće" iz 17. vijeka i grob Hafiza Hadžimulića, koji je umro 2011. godine.

Ispred Konaka, bivše rezidencije prvo osmanskih, a zatim i austrijskih guvernera zemlje, nalazi se Careva, "Carska džamija".

"Car" u ovom slučaju odnosi se na turskog sultana Sulejmana, koji je naručio izradu ovog arhitektonskog dragulja u 16. stoljeću.

Dugo vremena, kompleks je također bio službena rezidencija reisul-uleme, duhovnog vođe bosanskih muslimana. Kao vrhovni muftija Bosne i Hercegovine, on je na čelu Rijaseta, institucije osnovane 1882. godine dekretom cara Franje Josipa kako bi se garantirala nezavisnost bosanskih muslimana od osmanske države i njihov ravnopravan status među vjerskim zajednicama u Austro-Ugarskoj.

Promjene i njihovi uzroci

Prije nekoliko godina, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini preselio je u prostranu i modernu novu zgradu s druge strane - iznad starog grada: uočljiva i vrlo simbolična promjena. Dio simbolike leži u činjenici da se gradsko historijsko muslimansko mezarje nalazi direktno iza kompleksa zgrada, koji se spaja s mnogo većim dijelom koji sadrži mezare žrtava agresije počinjene od 1992. do 1995. godine.

Ovo čini uzrok, ove i mnogih drugih promjena koje su postale vidljive u Sarajevu, opipljivim. To je bolno i ostaje traumatično. Svako ko smatra da ima razloga žaliti – ako uopšte postoji razlog za žaljenje – zbog toga što je islam sada znatno vidljiviji i, zaista, očigledno dominantniji u Sarajevu nego što je bio u gradu prije raspada Jugoslavije, dužan je imenovati uzrok te promjene.

Ne smije se ono što je učinjeno Sarajevu prikrivati kao „građanski rat“, već se mora iskreno i nemilosrdno suočiti s ovom historijom, koja je još uvijek toliko nedavna da se još ne može nazvati „prošlošću“: vanjska agresija opsjedala je Sarajevo 1.425 dana, izgladnjivala njegove stanovnike, lovila ih snajperima i svakodnevno bombardovala stotinama granata.

Tokom rata nasilje je vršeno u svim smjerovima; ali međunarodno priznati genocid bio je usmjeren protiv bosanskih muslimana.2 Ovog ljeta obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici – najstrašnijeg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata – koji je omogućen potpunim neuspjehom Evrope.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, postignutog uz posredovanje SAD-a, 14. decembra 1995. godine, polovina teritorije Bosne i Hercegovine predata je takozvanoj "Republici srpskoj", patološkom nacionalizmu koji je donio neizmjernu nepravdu i patnju narodima bivše Jugoslavije.

Bošnjaci, kako se danas muslimani u Bosni i Hercegovini nazivaju, nisu se odrekli zahtjeva da međunarodne institucije, odnosno "Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju", istraže zločine i postignu pravdu.3 Međutim, od potpisivanja mirovnog sporazuma, oni su se odrekli bilo kakve odmazde; nijedan bošnjački predstavnik nikada nije upotrijebio riječ osveta. Nikada nisu zahtijevali – kao što je to često slučaj u drugim sukobima, što onda i dalje podstiče cikluse nasilja – da svaki centimetar njihove zemlje mora biti „oslobođen“. Nikada u trideset godina nisu reagovali nasiljem ili čak terorom na pretrpljenu nepravdu, na uporni prezir i prijetnje.

Kako im samo mora biti nepodnošljivo kada se, u ovim sedmicama i mjesecima, glasovi u medijima4, pa čak i pred Evropskim parlamentom5, žale na navodnu „islamizaciju“Sarajeva!

Posljedice

Trideset godina Evropska unija mogla je aktivno i odlučno približiti Bosnu i Hercegovinu sebi. Balkan se nalazi na jugoistoku EU – međutim, geografski je u srcu Evrope i centralniji od Brisela ili Luksemburga. Politički, zemlja je paralizirana strukturama nametnutim Dejtonskim sporazumom. Ove strukture su imale za cilj utišati oružje – što su i učinile – ali nikada nisu bile pogodne da trajno oblikuju budućnost. Ni u jednoj drugoj zemlji u Evropi ne bi bilo zamislivo da najvišu vlast drži stranac - „visoki predstavnik“i da dvije de facto države, opisane kao „entiteti“, postoje jedna pored druge unutar zemlje, od kojih jedna odbacuje i blokira cijeli sistem i sabotira svaki zajednički napredak. Ovo se dešava već cijelu generaciju. Disfunkcija ovih struktura je, između ostalog, rezultirala nizom ekonomskih kriza, što je rezultiralo time da sve više ljudi napušta zemlju, iako su im prijeko potrebni. Silazna spirala koju niko ne može zaustaviti.

Emigracija u Sarajevu također ima ekonomske razloge i utiče na sve etničke grupe, bez obzira na vjeru. Nadalje, granica povučena kroz južna predgrađa sa “Srpskom“stvorila je isključivo srpsko definirano „Istočno Sarajevo“. Katolički stanovnici, koji se u Bosni identificiraju kao „Hrvati“, doživjeli su najznačajniji brojčani pad u gradu.

Njihove historijske crkve, posebno Katedrala Srca Isusova u centralnoj pješačkoj zoni Ferhadije, nastavljaju oblikovati i obogaćivati gradski pejzaž. Čak i za vrijeme Jugoslavije, bili su najmanja populacijska grupa u Sarajevu, čineći nešto manje od 7% (početkom 1990-ih); muslimanski Bošnjaci su već tada činili nešto više od polovine. Danas čine preko 80%.6

Demoni

Razumljivo je da sjećanje na Jugoslaviju često izaziva osjećaj melanholije. Relativni ekonomski prosperitet, visok međunarodni ugled i na Istoku i na Zapadu, Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu i lahka koegzistencija naizgled oslobođena demona etničkog i vjerski eksploatatorskog nacionalizma. Ali, demoni su bili samo uspavani; probuđeni su, oslobođeni s neobuzdanim bijesom, a zatim odvojeni jedni od drugih; ipak ostaju aktivni.

Zamislite samo kada bi u Švicarskoj – jednoj od najuspješnijih zemalja svijeta – njemački govoreći Švicarci podigli njemačku zastavu pored ili čak umjesto švicarske zastave, francuski govoreći Švicarci francusku zastavu, a italijanski govoreći Švicarci italijansku zastavu! Samo govornici retoromanskog jezika ne bi imali stranu zastavu s kojom bi se mogli identificirati. Švicarska bi prestala postojati. Nacionalizam je ono što je razbilo Jugoslaviju i ono što nastavlja dijeliti, unakaziti i paralizirati Bosnu i Hercegovinu.

Analogno njima, postoji još jedan opasni demon koji zloupotrebljava islam. I on je došao u zemlju tokom rata. Ne bi imao nikakve šanse da su evropske i druge zapadne sile u to vrijeme zaštitile bosanske muslimane od prijetećeg istrebljenja. Interpretacije i tradicije, didaktičko mahanje prstom, a ponekad čak i propaganda podržana znatnim kapitalom – sve potpuno strano evropskom licu islama kakvo se praktikuje u Bosni, a često i dijametralno suprotno od njega – još su jedna otrovna supstanca koja unakazuje i devastira zemlju.

Ostatak Evrope također ima legitimne zabrinutosti zbog ovoga. Ali, onaj koji izjednačava zloupotrebu sa samom religijom - upravo nanosi udarac samoj duši Bosne i Sarajeva zbog koje je zabrinut!

"Evropski" vs. "islamski"?

Upravo su muslimani koji žive u Evropi – prije svega Bošnjakinje i Bošnjaci – ti koji su vijekovima pokazivali kako suživot treba i može biti. Kako religija može i treba služiti dobru, duhovnom blagostanju i netaknutom, neagresivnom identitetu, a ne isključenju i konfrontaciji. Kako zaštititi i cijeniti jevrejske manjine i shvatiti ih kao sastavne dijelove cijele multietničke i multireligijske zajednice.7 Oni su ti koji, čak i nakon iskustva genocida, žele nastaviti da to podržavaju. Njihove institucije, poput Rijaseta, i milioni običnih bosanskih muslimanskih vjernika u zemlji i inostranstvu, prenose iskustvo, znanje i suštinu kojom se demoni, posebno posljednji spomenuti, mogu držati pod kontrolom.

Drugi Evropljani moraju se s njima udružiti ako žele zaštititi Bosnu – i Evropu – od fundamentalizma koji zloupotrebljava islam. Njihov islam nikada nije bio stran Evropi8, i svako ko pretpostavlja razlike između njih i Evrope, između Bosne i Evrope, između islama i Evrope, u stvarnosti je dio vrlo opasne dinamike koje se oni plaše.

"Duša Evrope"

U vezi s ovim uspješnim suživotom, Bosna, a posebno Sarajevo, često je opisivana kao „duša Evrope“.

Grad u kojem su crkve i sinagoge građene uz džamije u neposrednoj blizini – u vrijeme kada su se katolički i protestantski kršćani u srednjoj Evropi međusobno borili u Tridesetogodišnjem ratu. U ovoj poetskoj, naizgled romantiziranoj formulaciji, ipak postoji vrijedna istina! Jer samo ako Bosna uspije, Evropa može uspjeti. Ovo se često formulisalo i na ovaj način – čak i prije mnogo godina, kada se projekat evropske integracije kretao obećavajućim putevima.

U to vrijeme, bogata EU, s centrima na sjeverozapadu kontinenta, vjerovala je da može paternalistički gledati na zaraćene problematične zemlje Balkana; i još uvijek to čini. U međuvremenu, međutim, u strukturi EU pojavile su se prijeteće pukotine i tenzije.

Rat, kakav se u to vrijeme činio nezamislivim u Jugoslaviji, bjesni u Ukrajini, a njegova potencijalna prijetnja se doživljava kao egzistencijalna čak i dalje na zapadu. To je dovelo do podjele unutar EU: dok većina ljudi ozbiljno shvata daljnje ekspanzionističke prijetnje Putinove Rusije, neke zemlje unutar EU narušavaju redove.

One simpatiziraju fundamentalno različite društvene pokrete koji nastoje eliminirati demokratske slobode, jednak način života za sve ljude, medije zasnovane na novinarskim principima i još mnogo toga. Umjesto teško stečenih i uspostavljenih vrijednosti Evrope, oni se žele vratiti nacionalizmu, vojnoj moći, mržnji prema migrantima, protiv queer ljudi koji su jednostavno onakvi kakvima ih je Bog stvorio, protiv drugih religija – ukratko: protiv slobodnog, mirnog suživota u različitosti i raznolikosti.

Krajnje je vrijeme da Evropa, koja stoji iza svojih vrijednosti i želi ih braniti, pogleda bosanski model i prepozna - budućnost Evrope je tamo ugrožena. Ali ne zato što je ugrožena od strane muslimana. Naprotiv, zato što su bosanski muslimani garanti protiv nacionalizma, kao i protiv zloupotrebe islama. U tom smislu, Sarajevo je pulsiruajuće i vitalno srce Evrope. I to može ostati ako ga Evropa podrži umjesto da bude napadnuto.

Izlazi iz natezanja

Da, Evropljani u EU imaju dužnost. Dužnost koju do sada nisu ispunili. Dužnost koju nisu ni priznali posljednjih trideset godina. Ali, naravno, i narod Bosne i Hercegovine snosi odgovornost. Trenutna medijska prepirka oko Sarajeva, koja je podstakla ovaj članak, otkriva i blokade koje djeluju na terenu. Jer se dinamika konfrontacije i razgraničenja automatski pokreće kad god se iznese kritika protiv neke grupe. Tada, umjesto da se trezveno i objektivno sagleda ono što se govori, sumnja se na skrivene sile u pozadini koje upravljaju i usmjeravaju događaje u određenom smjeru – usmjerenom protiv vlastite grupe.

Pokreću se kontranapadi protiv onoga što se doživljava kao napad. Namjere „drugih“se delegitimiziraju, čime se prikriva sadržaj kritike i štiti vlastita strana od priznavanja potencijalnih slabosti kroz argumentaciju.

Šta ako bi – u skladu s dobrom tradicijom zajedništva – oni koji se osjećaju napadnutima pozvali kritičare na razgovor? Šta ako bi se u Sarajevu održala konferencija na kojoj bi se otvoreno, iskreno i bezrezervno raspravljalo o Sarajevu i zemlji, te, ako je potrebno i s puno poštovanja prepiralo? Šta ako bismo, tamo gdje kritika može boljeti upravo zato što je valjana, zajedno razmotrili i razgovarali o tome šta treba promijeniti i kako se stvari mogu poboljšati? Zar to ne bi bilo u potpunosti u skladu s onim za šta se Sarajevo zalaže i za šta se oduvijek zalagalo!?