Piše Mr. Osman Softić*

Čak i kad situacija izgleda prilično sumorno i kad ljudi počnu gubiti nadu i padati u očaj, ne smije se posustati, predati i prestati boriti. Protesti su neophodna karika u lancu borbe za pravdu. Pritisak javnosti je neophodan. U svijetu diplomatije pregovori se često koriste kao izgovor i kao pokriće za kompromise s tiranijom. Stoga je snažni glas naroda neophodan kao potpora za definiranje i zauzimanje jasnih moralnih pregovaračkih pozicija i čvrstoće za pregovaračkim stolom.

Gotovo univerzalna moralna podrška Palestini kojoj danas svjedočimo nije nastala preko noći. Ona je plod neumorne narodne solidarnosti i aktivizma građana i aktivista. Bez ove podrške (snage naroda), diplomatija ne bi imala jasne i prave svrhe, jer bi tada postala puka predstava i pozorište. Štaviše, diplomatski procesi i akteri koji u njima učestvuju i vrše pregovore u odsustvu široke građanske podrške na ulicama, bili bi marionete nevidljivih sila, koje po svaku cijenu nastoje održati status quo u Palestini, upakovan u obećanja o nekoj budućoj imaginarnoj palestinskoj suverenosti ali ne izričito i o državi.

Duh otpora

Pregovori bez podrške masa se glorificiraju i u njih se polažu nade ali oni postaju lijepo upakovani protokoli koji u stvari zadovoljavaju geopolitičke interese moćnih, a često i samih tlačitelja. Većini pregovora je primarni cilj profit moćne političke I finansijske elite i zadovoljavanja egoistične lične agende i hranjenja raznih ega i namova političkih moćnika. Stoga je od prioritetne važnosti da se ulične demonstracije moraju nastaviti. Duh otpora zahtijeva trajnu posvećenost.

Ono što je posebno važno je filozofska i idejna dimenzija protesta. Javni protest nije samo izraz ljutnje i bijesa onih koji u njemu učestvuju.

Naprotiv, protesti moraju biti shvaćeni kao strateški politički instrument. Protesti su oblik aktivizma utemeljenog na moralnoj snazi. Samo tako osmišljeni protesti koji su izraz hrabrosti i upornosti i prije svega vizije, mogu izazvati i potaknuti ozbiljne i svrsihodne diplomatske aktivnosti i pozitivne rezultate. Globalni talas solidarnosti koji je tokom protekle dvije godine zaobišao većinu arapskih zemalja je impresivan. Sjetimo se samo kako su protesti u arapskim zemljama, posebno širom Sjeverne Afrike i Magreba prije deceniju i po, koji su nazvani arapskim proljećem, bili masovni u arapskom svijetu.

Međutim, ponavljanja masovnih protesta na arapskim ulicama tokom dvije godine koliko traje izraelski genocid u Gazi, nije bilo. To jasno ukazuje da su raniji protesti imali podršku vladajućih elita na zapadu a protesti protiv Izraelskih zločina nemaju tu vrstu podrške i oni su namjerno sputavani od strane većine arapskih vlada.

Protesti protiv izraelskog genocida u Gazi, od New Yorka i Londona preko Madrida i Rima, Sarajeva do Istanbula, Kuala Lumpura i Sydneya, od latinske i sjeverne Amerike i Evrope do Azije i Australije, koje su iznjedrili otpor i protivljenje običnih, malih ljudi, izraelskim zločinima i genocidu u Gazi, bili su spontani i organski, uprkos raznim pokušajima državne represije da se oni spriječe a njihovi učesnici kriminaliziraju.

 Zbog izraelskog genocida u Gazi milioni običnih ljudi su se pobunili protiv ugnjetavanja Palestinaca. Taj globalni pokret je potvrdio da čovječanstvo ima i srce i dušu i duboki osjećaj za pravdu. Propalestinski globalni protesti jasno su upozorenje političkim i finansijskim moćnicima u svijetu da njihovi narodi i građani odbijaju da se pokore tiraniji koju te elite štite i podržavaju. Povijest je nebrojeno puta potvrdila da moć običnih i malih ljudi, onda kada se oni ujedine oko zajedničkog, pravednog i plemenitog cilja, može promijeniti ne samo tok međunarodne politike već i pravac ljudske civilizacije. Danas možemo primijetiti da je ponovno oživljavanje organskog globalnog aktivizma i solidarnosti običnih ljudi urodilo plodom.

Široki i masovni protesti na zapadu potaknuli su neke od najmoćnijih država da naprave ozbiljan zaokret u svojoj vanjskoj politici. Nekoliko evropskih država bliskih Izraelu priznale su Palestinu. Neke druge zemlje, odnosno njihovi lideri, postali su smjeliji i više nemaju onog nekadašnjeg straha da otvoreno kritiziraju politiku izraelskog režima. Čak je i u Americi protivljenje građana američkoj bezuvjetnoj podršci Izraelu i javno neslaganje s takvom politikom primoralo Trumpovu administraciju da preispita svoj vlastiti pristup genocidu u Gazi.

Snaga u pregovorima ne izvire isključivo iz ekonomske ili vojne moći pregovarača već iz legitimnosti ideja i integriteta ljudi koji stoje iza svojih zahtjeva. Naravno, masovni protesti građana ne mogu zamjeniti diplomatske procese, protokole i konvencije.

Diplomatija bez glasa građana gubi dušu

Ali, protesti ih mogu dodatno ojačati i ohrabriti i osnažiti njihove učesnike, konstantno ih podsjećajući da oni koji obnašaju vlast ne smiju odstupiti od volje i prava naroda i građana. Bez podrške naroda pregovarači za pregovarački sto dolaze praznih ruku. Međutim, kada se građani masovno mobiliziraju oni tada osiguravaju snažan mandat, utjecaj i vjetar u leđa onim koji pregovaraju. Bez pritiska sa ulica međunarodni pregovori često završavaju ispraznom retorikom i frazeologijom poput one o potrebi očuvanja mira i stabilnosti, međusobnog povjerenja i sličnim poštapalicama.

Građansko nezadovoljstvo iskazano na ulicama svjetskih metropola i njihova upornost, brojnost i strateška usmjerenost otvara vrata stvarnim promjenama. Povijest nas uči da se nijedna velika borba nikada nije dobila isključivo na bojnom polju ali ni samo za pregovaračkim stolom, kako to neki vjeruju. Velike borbe i najuzvišeniji ciljevi slobode, pravde, suvereniteta i neovisnosti, uvijek su imale snažno izvorište i oslonac u pravednosti i moralnoj superiornosti ideje koju brane, te snazi i upornosti narodnih masa koje su svoju borbu vodile na ulicama, a koja je bila komplementarna diplomatskoj borbi. Stoga je važno ukazati na značaj mobilizacije i izgradnje širokih narodnih pokreta.

Protesti na ulicama (kao oni u slučaju genocida u Gazi) nisu samo teatar ili simboličan čin, protesti nekad postaju moralna obaveza građana. Pokreti solidarnosti nose odgovornost borbe za pravdu izvan uskih okvira koje su definirali tlačitelji naroda. Protesti nisu samo emocionalni izljev nezadovoljstva i bijesa. Naprotiv, protest treba razumjeti kao isticanje principa.

Međunarodnu i geopolitičku stvarnost ne oblikuju samo svjetski politički lideri ili njihovi finansijeri. Ugnjetavanje palestinskog naroda koje traje čitavo stoljeće ugrađeno je u složene mreže globalnog sistema hegemonističke dominacije koji datira još od kolonijalnog i britanskog mandata u Palestini pod patronatom tadašnje globalne organizacije Lige naroda. Stoga, oni koji se bore protiv nepravde, ne mogu se samo oslanjati na diplomatske pregovore i svoje političke predstavnike da će se iskreno zalagati za pravdu. Zalaganje vlada i njihovih  napora da putem formalne diplomatije ostvare ciljeve, mora pratiti snažan i fokusiran pritisak civilnog društva. Taj se pritisak ponekad mora radikalno intenzivirati da bi diplomati imali širi manevarski prostor za borbu koju vode za pregovaračkim stolom.

Zapadni globalni hegemonistički dikurs želi putem sistematske propaganda nametnuti pogrešnu percepciju i narativ po kojem se ulični protesti apriori proglašavaju "radikalnim". S druge strane, diplomatija je njihova suprotnost i obično se smatra "racionalnom".

U stvarnosti, pak, oni su komplementarni i međusobno se dopunjuju. Protesti bude globalnu svijest i mobiliziraju mase a diplomati ih transformiraju u političko djelovanje. Protesti bez političke strategije mogu izgubiti pravi smjer. Diplomatija bez glasa građana neminovno gubi dušu. Oboje moraju ići uporedo, rame uz rame, na ulicama i za pregovaračkim stolom. Bez javnog pritiska, pregovori imaju tendenciju da stagniraju, ali bez sposobne diplomatije protesti gube efikasan kanal za postizanje konkretnih političkih promjena.

Oni koji odbijaju šutjeti

Palestinska borba nas uči da promjena nikada ne dolazi odozgo prema dolje već se ona, poput Phoenixa, uvijek i kontinuirano diže i ustaje odozdo prema gore. Promjenu donose ljudi koji odbijaju da šute suočeni sa zlom koje se nekad čini i u njihovo ime. kao što danas često istiću i brojni Jvereji širom svijeta pa čak i u samom Izraelu, koji se sve vrijeme pritve Netanyahu Zato se javnost ne smije oslanjati samo na puku formalnost da je njihova država priznala Palestinu. To obično predstavlja štit iza kojeg se sklanjaju diplomati i politički lideri kojih je ili sramota ili strah da se pridruže propalestinskim mirnim protestima protiv najvećeg zločina u novijoj ljudskoj povijesti.

Zašto u Bosni nema visoko pozicioniranih političara da daju podršku protestima građana zbog genocida u Gazi, a bilo im je nekada drago vidjeti i ćuti kad su se svjetski lideri, makar i bivši, zalagali na protestima za obustavu agresije na našu državu, prije više od tri decenije.

Kako je moguće da se bivši ali i aktualni politički lideri svjetskog kalibra i ugleda pridružuju protestima protiv Izraelskog genocida u Gazi. Među njima su Jeremy Corbin u Londonu, Recep Tayyip Erdogan u Turskoj, imam Ali Khamenei u Iranu, političke vođe u Jemenu, Mohamed Mahathir i Anwar Ibrahim u Maleziji, Gustavo Petro u Colombiji a bosanskohercegovači političari se stide stati ispred povorke na protestima za Gazu ili se boje održati govor na nekom od protesta.  Za divno čudo, u Maroku, državi koja potpisala Abrahamov sporazum o normalizaciji odnosa sa Izraelom, marokanski narod izražava solidarnost sa Palestincima u Gazi.

Iako američki predsjednik Donald Trump možda može preuzeti zasluge za posredovanje u postizanju  sporazuma o prekidu vatre u Gazi, što su čak izjavili i predstavnici Hamasa principjelno prihvativši sporazum, to ipak ne bi bilo moguće postići bez mobilizacije i solidarnosti običnih ljudi koji već dvije godine neumorno, na ulicama svjetskih metropola, dižu svoj glas protiv cionističkih zločina Izraela.

Uprkos njegovim brojnim nedostacima, Sporazum o prekidu vatre u Gazi, rezultat je i pritiska svjetske javnosti. Od samoproglašenog "najproizraelskijeg predsjednika", Donald Trump je promijenio svoj politički stav i evoluirao u svojim ranijim stavovima, od evakuacije cijelog stanovništva Gaze preko njenih granica do podrške povlačenju IDF-a. To je također svojevrsna pobjeda globalne narodne solidarnosti protiv terora tlačitelja palestinskog naroda Gaze i njegovih pomagača.

*Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Bosnian News Service