Piše: Fahrudin Kladničanin

Jednom smo iz Beograda krenuli za Sarajevo, pa smo preko Romanije stotinu puta ponovili istu pjesmu – onu Halidovu, „Romaniju“. U horu smo, Violeta, Sanja, Staša i ja, pjevali o hladnoj vodi, o usnama vrelim, želji da se kući vratimo ranije, svim onim ljubavnim jadima koje samo Halid zna da pretvori u melodiju koja peče i liječi u isti mah.

Halid Bešlić je rođen na Romaniji, tako da su njegova pluća i njegov glas bili odraz te snažne, veličanstvene bosanske planine. Iz tog daha planine, iz grada Sokolca, Halid se vinuo u nebo i desetljećima svojim glasom zavodljivo ljudima prenosio najdublje emocije – one koje se ne izgovaraju, nego osjećaju, prenosi Hava.rs.

U Beogradu se danas nebo natmurilo i kiša je padala kada je u Sarajevu melek smrti uzimao dušu Halida Bešlića. U ovom gradu, u kojem je Beograđanka mala i njena zanosna ljubav, zbog koje se taj čovjek majci u Bosnu vraćao – kiša je padala i grad se oprostio.

VEZANI TEKST >>>> “Poljem se širi miris ljiljana”

Halidove pjesme bile su poglavlja jedne velike bosanske sage o ljubavi, ponosu i ljudskosti. Kada bi zapjevao „Miljacku“, svako bi osjetio da i sam hoda uz tu rijeku, da čeka onu ljubav koja ne dolazi, a ipak ne prestaje da se nada.

U „Neću, neću dijamante“, odbijao je lažni sjaj svijeta kao da je znao da sreća nije u bogatstvu, nego u srcu koje voli. A kad bi zapjevao „Ja bez tebe ne mogu da živim“, to više nije bila pjesma nego molitva, vapaj svakog čovjeka koji zna da je ljubav istovremeno rana i lijek. „Sve sam ti dao u ovom svijetu stradanja“, ogolio je dušu – to je pjesma muškarca koji je dao sve, i ostao prazan, ali ponosan. U njoj se čuje cijela Bosna: bol, ponos, i tišina čovjeka koji ne zna da mrzi.

S pjesmom „Okuj me care“, Halid je bio prkosan, ali i nježan glas naroda koji je naučio da se smije i kad ga boli. „Snjegovima hladnim dolaze“, osjećala se slutnja starosti, tišina zrelih godina i mir onoga koji zna da odlazi, ali ne žali. Sve su, uostalom, njegove pjesme bile posebne životne priče.

Koncerti Halida Bešlića bili su katarza, zajednička molitva, prostor u kojem se duša čistila i srce ponovo učilo da voli. Kad bi Halid izašao na binu, nije to bio nastup, nego susret čovjeka i naroda.

Publika nije dolazila samo da ga sluša već da se ispovijedi, da kroz njegove pjesme pronađe mir, oproštaj, sjećanje i nadu. Da se isplače, onako ljudski. Ljudi bi se grlili, neznanci bi postajali braća, a suze bi se miješale s osmijesima. U tom zanosu, dok bi njegov glas uzletio, činilo se kao da i planine dišu s publikom, kao da cijela Bosna pjeva kroz njega. I pjeva.

On je znao da ljubav nije savršena, da je ponekad teška, umorna, neizgovorena, ali da je upravo u toj nesavršenosti njena svetost. Njegov glas nas je učio da volimo i kad boli, da se vraćamo i kad sve izgleda izgubljeno, da u svakom „oprosti“ i svakom „čekam te“ prepoznamo ono najljudskije u sebi.

I prije samo nekoliko sedmica, Halid je objavio svoju posljednju pjesmu – „Sejda“, posvećenu svojoj dugogodišnjoj supruzi. U njoj nema tuge ni straha, već samo mirna zahvalnost, gdje on kaže: „Raduj se, tugu meni ostavi.“ To je bila Halidova tiha ispovijest, njegov pogled unazad kroz sve godine ljubavi i zajedništva.

Halali mi, Sejdo, halal olsun, moj Halide!

„Sejda“ je za Halida ono što je „Thanks for the Dance“ bio za Leonarda Cohena – posljednji dar čovjeka koji je znao da odlazi, ali nije htio da to bude kraj, već nastavak ljubavi u drugom obliku. Obojica su, svaki na svom jeziku i pod svojim nebom, znali da ljubav nikada ne umire, nego samo promijeni melodiju.

Halid nije bio samo pjevač – on je bio most. Između Sarajeva i Beograda, tuge i ponosa, prošlosti i onoga što smo htjeli da ostane od nas. Njegov glas bio je dom za sve nas koji smo barem jednom u životu voljeli, patili, nadali se i vraćali.

Njegov glas, taj grom s Romanije, nastavit će da odzvanja svuda gdje ljudi vole i tuguju, gdje se ruka pruža prijatelju, gdje se srce sjeća.