Piše: Hassan Abo Qamar

„Doživio sam bol u svim njenim oblicima i okusio sam bol i gubitak više puta. Uprkos tome, nikada nisam oklijevao da prenesem istinu onakvu kakva jeste, bez iskrivljavanja ili falsifikovanja. Neka Bog bude svjedok protiv onih koji su šutjeli i prihvatili naše ubijanje, i protiv onih koji su nam oduzeli dah, a čija srca nisu bila dirnuta rasutim ostacima naše djece i žena, i koji nisu učinili ništa da zaustave masakr kojem je naš narod izložen već više od godinu i po.”

Ovo je zapisao Anas al-Sharif u svojoj „oporuci“ koju je pripremio četiri mjeseca prije svoje šehidske smrti. Objavljena je na njegovim društvenim mrežama nekoliko sati nakon što je ubijen u izraelskom napadu zajedno s novinarima Mohammedom Qreiqehom, Ibrahimom Zaherom, Mohammedom Noufalom i Moamenom Aliwom u medijskom šatoru u blizini bolnice al-Shifa u Gazi. Anas al-Sharif bio je jedan od heroja Gaze. Bio je – bez ikakve sumnje – novinar koji je bio najbliži svim našim srcima, prenosi Al Jazeera English u tekstu čije dijelove prenosimo.

Ljudi ovdje u Gazi često mrze medije. Vide kako nas novinari ili prikazuju prenaglašeno, kao nadljude koji mogu izdržati neprekidno bombardovanje, glad i žeđ, te gubitak bližnjih; ili nas demonizuju kao „teroriste“, opravdavajući tako ubijanje naših porodica i uništavanje naših domova.

Anas je bio drugačiji; on nije iskrivljavao istinu. Bio je jedan od nas: odrastao je u našim izbjegličkim kampovima, patio je s nama pod bombama i u gladi, tugovao za svojim bližnjima, odbijao da napusti svoju zajednicu. Ostao je u Gazi, postojan poput masline, živi primjer istinskog Palestinca. Anas je počeo izvještavati za Al Jazeeru na početku genocida, ali je vrlo brzo postao prepoznatljivo lice. On i Ismail al-Ghoul nisu prestajali izvještavati iz sjeverne Gaze čak ni pod stalnim prijetnjama. Njihovo toplo prijateljstvo, i tužni i smiješni trenuci koje su dijelili, učinili su da ih osjećamo kao svoje najbliže.

Nakon šehidske smrti Ismaila prošle godine – neka mu se Allah smiluje – osjećali smo da smo izgubili dragog brata, a ostao nam je samo Anas.

Prošlog mjeseca, kada je Anas zaplakao pred kamerama dok je izvještavao o gladi, ljudi su mu rekli:

„Nastavi, Anase, ne odustaj, ti si naš glas.”

I zaista, on je bio naš glas. Često smo zamišljali da će, kada genocid jednom završi, upravo Anas al-Sharif biti taj koji će objaviti taj trenutak. Nije bilo novinara na svijetu dostojnijeg da izgovori te riječi od Anasa.

Za mene, Anas je bio više od novinara. Bio je inspiracija. On je bio razlog zbog kojeg sam uzimao olovku svaki put kada bih izgubio nadu da riječi mogu išta promijeniti.

Gledao sam Anasa kako neumorno izvještava – gladan ili sit, ljeti ili zimi, pod prijetnjom smrću ili okružen kamerama...