Piše: Ahmet Kurt

Srpski historičar Vladislav Skarić još prije Drugog svjetskog rata opisivao je borbu za usvajanje srpskog identiteta od strane tadašnjeg pravoslavnog življa Bosne i Hercegovine. Tako bi sarajevski pravoslavni trgovci u pazarne dane, na razmeđu 19. i 20. stoljeća, rano ujutro izlazili na gradske malte i dočekivali seljake koji su nosili svoje proizvode i vodili stoku na pazar.

- “Šta si ti?”, strogo bi pitali seljaka.
- “Čuj šta sam, pa rišćanin, šta ću drugo biti!?”, nepovjerljivo žmirka očima seljak, pokušavajući dokučiti šta ova gradska gospoda od njega žele.
- “Jok! Ti si Srbin, zapamti to, SRBIN!”, odgovara gradski gospodin, tutnuvši pritom koju paru u seljakovu ruku.

Poslije 150 godina od tih prizora danas je ista situacija sa Bošnjacima, ali u obrnutom smjeru! Razni opskurni tipovi, talog iz vlastitog naroda, okičeni akademskim titulama, inače pijanice, protuhe, varalice, sjecikese, seoski đilkoši i vašarski lakdijaši postali su narodni predstavnici i tumači narodne volje, pa ubjeđuju Bošnjake da oni nisu to što jesu i da jedini način njihova opstanka je taj da ne budu to što su!

Historijsko naslijeđe* (navedeno u fusnoti) i današnji gore pomenuti val islamofobije snažno su utjecali na vrijedonosne sudove multinacionalnih bosanskohercegovačkih gradskih cjelina u kojima su Bošnjaci većina, pa tako i Mostara.

Tako “VELIKI MOSTARAC” za većinu Mostaraca sa bošnjačkim imenima isključivo može biti:

A - Srbin, a u nedostatku dovoljnog broja Srba, može i Hrvat.
B - alternativno to može biti i neko sa “orijentalnim” imenom, ali da je njegovo polje djelovanja bilo vezano za socijalistički period.

Ti gradski Bošnjaci su ovisni od lijepih i uvažavajućih riječi koje im upućuju srpski i hrvatski sugrađani i spremni su sve dati za ta potvrđivanja, što je postala već ozbiljna patološka devijacija. Tako su Aleksa Šantić i Svetozar Čorović “najveći Mostarci svih vremena”, a na simpoziju prije koju godinu o mostarskim pjesnicima Pero Zubac je mostarski pjesnik, a Ibrahim Kajan to nije!? U nedostatku vlastitog identiteta ti ljudi uvijek poturaju floskule o tobožnjoj posebnosti Mostaraca i nekakvom nadnacionalnom mostarluku.

Ali su zato titule “MOSTARSKIH LEGENDI” rezervisane za ljude sa posebnim potrebama, koji uglavnom nose bošnjačka imena! To su svi oni jadni ljudi iz javnog prostora sa psihičkim problemima i drugim dijagnozama, koji su bili štičenici Centra za socijalni rad. I dan-danas Mostarci po društvenim mrežama svako malo pokreću inicijative za podizanje spomenika jednoj Habibi Greti, drugi put Mehi Džegeru, a treći put Ćafetu, Aci Biciklisti, Vehabu ili Enci Varenom. Mnogi od tih “mostarskih legendi” bukvalno su pod stare dane umrli od gladi, zaboravljeni od ovih svojih “fanova” sa društvenih mreža.

Zato danas u Mostaru Aleksa Šantić ima (nek ima!) veliki i masivni nagrobni spomenik, rodnu kuću, ulicu i park sa bistom, dok, naprimjer, Midhad Hujdur Hujka, mimar Hajrudin, Fevzi Mostarac, Derviš paša Bajazidagić, muftija Džabić, Avdo Humo i mnogi drugi Bošnjaci zaslužni za razvoj i opstanak grada, nemaju ni najmanje mesingane pločice negdje u svom gradu!?

—————————-
* Razloga zašto mnogi Bošnjaci još uvijek tragaju za svojim nacionalnim identitetom ima zaista mnogo, spomenimo samo političko uređenje Osmanskog Carstva, austroaugarsku okupaciju i aneksiju, neprosvijećenost, iseljavanje, katolički prozelitizam, srpsku hegemoniju, otimanje posjeda u obje Jugoslavije, te dva velika genocida u razmaku od 50 godina. Dezorijentiranosti Bošnjaka mnogo su doprinijela ratna proganjanja i izbjeglištvo kao posljedice agresorskog rata na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. Također skoro polustoljetni period indoktrinacije za vrijeme socijalističke Jugoslavije sigurno je u velikoj mjeri utjecao na to da znatan postotak stanovnika Bosne i Hercegovine koji nose bošnjačka imena još uvijek nisu izgradili svoju nacionalnu svijest i političku zrelost da mogu samostalno upravljati svojom državom, nego pokušavaju da svoje kulturno, vjersko i historijsko naslijeđe odbace i sakriju, ili ga zamijene ideologijom.

NAPOMENA: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora, a ne nužno i stavove Bh. informaitvnog servisa INS