Piše: Edina Sokolović-Lazović

Kako je zvučna i privlačna riječ menadžer. Svi joj se nadamo i redovno izvršavajući radne zadatke u sebi pjevušimo „na vrhu uvijek ima mjesta, ako se krene sa dna“. U tom stihu bi se mogla pronaći cijela psihologija menadžmenta, tj. upravljanja, ali zavisi kako objašnjavamo put od dna do vrha.

Novac i motivacija

Prije nego razmotrimo na koji način objašnjavamo taj put, trebali bi menadžera skinuti s trona na kojeg smo ga neopravdano stavili, nerijetko žudeći za statusom i beneficijima koje ima, bez razmišljanja o odgovornostima i sposobnostima uz pomoć kojih vodi tim. Upravo je taj aspekt dio stručne definicije koja ističe da je menadžer osoba koja kontrolira, nadgleda i usmjerava rad timova i izvršavanje zadataka.

Pri tom faktor vremena ima posebnu ulogu, jer za dobrog menadžera je potrebno vrijeme uz koje neizostavno ide znanje i iskustvo. Međutim da li je opravdano očekivati da svi koji smo dugo u nekom poslu i dobro ga obavljamo možemo samo stati u red i čekati da nas prozovu i dodijele nam titulu menadžera.

To možda i nije tako strano našoj praksi, posebno konstatacija „zaslužio je otkad je tu“... ali takva niti je ispravna niti je opravdana. Faktor profita je čest razlog promoviranja radnika u menadžera i odskočna je daska na putu od dna do vrha. Ima li boljeg i većeg razloga za promociju. Sa stajališta ekonomskog razvoja i uspješnosti preduzeća nema.

Međutim, sa stajališta najvažnijeg poslovnog resursa – ljudi itekako ima. Posebno ako razmišljamo u okvirima tzv. prosvijećenog menadžmenta čiji je cilj dobrobit pojedinca i puni razvoj potencijala, a ne manipulacija ljudima radi profita. Šta više, promoviramo li osobu vodeći se samo postignutim profitnim rezultatima pravimo početničku grešku materijalnog motiviranja kojim se samo podiže ljestvica materijalnih očekivanja tog pojedinca s, jedne strane, i samopromoviranja i egocentričnosti sa druge strane, jer su jedino rezultati identifikacioni kanal i ogledalo njegovog uspjeha.

Poriv za radom

Takvi menadžeri za neuspjeh uglavnom krivicu i odgovornost prebacuju na radnike, te je teško pretpostaviti da će imati pozitivan stav, razumjeti druge, prihvaćati tuđa

mišljenja i raditi na izgradnji međusobnih odnosa. Teško je da će takav menadžer smatrati da ljudi nisu prisiljeni da rade, da imaju unutrašnji poriv za radom, baš kao za odmorom i igrom, te da posvećenost radnom zadatku nije određena novcem već doživljajem samoispunjenja i vrijednosti.

Konačno, teško je za pretpostaviti da će takav menadžer uspješno racionalno procijeniti situacije, razviti strategije, planirati resurse i konačno motivirati i nagrađivati radnike. Upravljati znači učiniti ljude produktivnima, održati optimalne radne uvjete, te na najbolji mogući način iskoristiti sve resurse. Istraživanja pokazuju da se najočitija razlika između menadžera i uspješnih menadžera ogledala upravo u odnosu sa ljudima.

Stoga se opravdanim nameće zaključak da je ličnost menadžera faktor koji bi mogao presuditi u određenju biti menadžer i biti uspješan manadžer, jer uprkos znanju i želji uspješan menadžer ne može biti svako.

 Skupe greške

Pri tom ima onih koji s rođenjem nose neke tipične osobine uspješnog upravljanja: energičan, ambiciozan, inteligentan, kreativan, samopouzdan, komunikativan, analitičan, odlučan, uvjerljiv, prodoran, otvorenog duha. Ove osobine nisu garancija, ali svakako jesu odličan temelj razvoja uspješnog menadžera.

Imali spomenute osobine ili ne, dobra vijest je da se mnogo toga može naučiti. I s pravom se sve više govori o potrebi praćenja i ulaganja u razvoj menadžera. Posebno uzme li se u obzir savremeni društveni kontekst i jedina izvjesnost – promjena. U suprotnom, djelovanje se svodi na princip najnižeg stepena učenja putem pokušaja i pogrešaka koje će vas preskupo koštati.

Uspješne menadžere bi umjesto pozicije - vrha na kojem trenutno stoje, trebali posmatrati kroz smislenije karakteristike. Prvo, razvoj njihovih ljudi čini im veliko zadovoljstvo i ponos. Drugo, vedri su i optimisti, jer neko mora podizati moral kad se pojave teškoće. Treće, ne obećavaju više od onog što mogu ispuniti. Četvrto, znaju slušati i konsultiraju se sa svojim najbližim saradnicima. I peto, kad prelaze na novi posao uvijek ostavljaju bolju situaciju nego što je bila kad su dolazili.

Da zaključimo: put od dna do vrha je uspon, nepredvidiv i zahtjevan.

Pogled odozgo je divan, ali ga svi, ipak, nisu dostojni.