Piše: dr. sc. Zilha Mastalić Košuta

Zločin u Ahmićima, počinjen 16. aprila 1993. godine, predstavlja jedan od najtežih i najmonstruoznijih ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U širem kontekstu sukoba HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine, ovaj zločin bio je dio planske, organizovane i sistematske kampanje nasilja s ciljem etničkog čišćenja, promjene demografske strukture i uspostavljanja političko-vojne dominacije na prostoru srednje Bosne.

Vance-Owenov "mirovni" plan

Do januara 1993. sukobi HVO-a i ARBiH bili su lokalni i sporadični. Međutim, od januara sukob prelazi u otvoreni oružani sukob. Prvo, HVO je iz strogo vojne organizacije prerastao i u administrativno-političku cjelinu, formirane su vlastite policijske snage i oblikovane sve funkcije i strukture koje su potrebne za funkcionisanje jedne državne zajednice.

HVO je iskoristio vojnu premoć i zaveo vlast u mnogim područjima. Takvo stanje i formalno stvaranje hrvatske države u međunarodno priznatoj Republici Bosni i Hercegovini doprinijelo je produbljivanju napetosti.

Drugo, značajan faktor koji je potaknuo i ubrzao otvoreni oružani sukob bio je i mirovni plan koji su predstavili evropski supredsjedatelji Vance i Owen – Vance-Owenov mirovni plan. Predviđao je decentralizaciju Bosne i Hercegovine i podjelu na 10 pokrajina (provincija), podijeljenih prema etničkom principu.

On nije bio uzrok sukoba, ali je predviđeni plan potaknuo HV i HVO da oružanim sukobom ostvare svoje strateške ciljeve kako bi i vojnički osigurali željena područja. Iako Vance-Owenov plan nije stupio na snagu, te snage su, pozivajući se na njega, pokušali preuzeti potpunu političku i vojnu kontrolu nad mješovitim provincijama u srednjoj Bosni (pokrajina 10) i Hercegovini (pokrajina 8). U tom periodu su u hrvatskim medijima još intenzivnije plasirane propagandne priče o islamskom fundamentalizmu i mudžahedinima.

Kada je postalo jasno da neće doći do vojne intervencije od strane Međunarodne zajednice, a potpomognute vodećom politikom Republike Hrvatske, snage HVO-a osjetile su se ohrabrenim da snažnije, intenzivnije i poletnije krenu u provedbu planova. Napadi HV-a i HVO-a bili su u koordinaciji i s napadima VRS-a, te je od januara 1993. godine, uporedo s operacijom VRS-a na Podrinju (operacija “Pesnica”), otpočeo napad na Gornji Vakuf, a u sljedećim mjesecima i na druga mjesta u srednjoj Bosni – Kiseljak, Busovaču, Vitez, a u maju 1993. i na Mostar.

Franjo Tuđman i ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak pojačali su ucjenjivanje bosanskohercegovačkih predstavnika logistikom i sistematskim blokiranjem puteva. Bosanskohercegovačku stranu vrlo često su ucjenjivali i sami međunarodni predstavnici, a mirovni planovi koje su donosili bili su na štetu države Bosne i Hercegovine.

Na više sastanaka predsjednika Tuđmana sa saradnicima govoreno je kako je pomoć Hrvatske i njihovo angažovanje u Herceg-Bosni potrebno, jer se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. Isticana je velika važnost linije koja obuhvata Novi Travnik, Vitez, Busovaču, Mostar, kao i rješenje Gornjeg Vakufa, Bugojna i komunikacije Prozor–Jajce.

Vitez i Busovača, mjesta koja teritorijalno pripadaju srednjoj Bosni, nalazila su se među 30 općina obuhvaćenih u Herceg-Bosni. Mjesto Ahmići imalo je primarnu važnost za očuvanje putne komunikacije Vitez – Busovača. To je i istoimena mjesna zajednica u čiji sastav ulaze naselja Ahmići, Pirići, Nadioci i Kratine.

Dio okolnih mjesta na jugu (Donja Rovna) HVO je zauzeo u januarsko-februarskim sukobima, čime je s južne strane još ranije “podebljao” koridor. Zauzimanjem Ahmića 16. aprila HVO je “podebljao” koridor i sa sjeverne strane. Procijenili su da je u rejonu Ahmića koridor Vitez – Busovača bio vrlo tanak i najpogodniji za presijecanje, barem do 16. aprila.

Vojni dokumenti pokazuju kako je HVO odlično iskoristio slabosti ARBiH na tom području. Neposredno prije napada i zločina lukavo je iskoristio dogovorene aktivnosti zajedničke komisije na smirivanju situacije, te je započeo borbena dejstva i stvorio bolje operativno-taktičke pozicije prema Ahmićima i drugim selima s bošnjačkom većinom oko Viteza.

Stavili su u okruženje snage ARBiH u Ahmićima, onemogućili im deblokadu i pomoć iz pravca Zenice. Dana 14. aprila u Vitez je ušla specijalna jedinica HVO-a “Jokery” (“Džokeri”) iz Busovače, koji su s lokalnim jedinicama blokirali grad i sutradan počeli hapsiti bošnjačke muškarce starije od 14 godina. HVO je 15. aprila završio sve pripremne radnje, blokirao sve potrebne putne komunikacije i pripremio teren za planirane napade.

“Prvo pobijte muškarce, pa mušku djecu, a zatim sve ostale”

Odluka o napadu na Ahmiće potvrđena je na sastanku komande Operativne zone Srednja Bosna u Busovači, kojeg su predvodili osuđeni ratni zločinci Dario Kordić i Tihomir Blaškić, u noći s 15. na 16. april 1993. godine. Odlučeno je “da se ujutro napadnu Muslimani”. Osuđeni zločinac Paško Ljubičić, komandant 4. bojne Vojne policije HVO-a, na sastanku je rekao kako će se “grupe kretati u liniji i da ne treba da bude živih svjedoka”.

U svrhu opravdavanja napada pokrenute su i intenzivne propagandne aktivnosti “o ARBiH kao inicijatorima sukoba”, u kojima se posebno isticao Blaškić. Zbog primarnog značaja koje je imalo ovo područje, u napad su uključene najborbenije jedinice HVO-a, VP, protivdiverzantski vod jedinice “Jokery”, “Maturice”, Viteška brigada HVO-a i druge. Kako bi UNPROFOR bio spriječen da uđe u područje Ahmića, dogovoreno je da pripadnici Viteške brigade HVO-a blokiraju cestu iz Viteza. Informacija koju je potpukovnik Bob Stewart poslao komandantu britanskog bataljona, a koja je, između ostalog, korištena pred ICTY-em, bila je izjava Vlade Križanca koji kaže: “Prvo pobijte muškarce, pa mušku djecu, a zatim sve ostale. Uništite sve što je muslimansko.”

Dana 16. aprila 1993. došlo je do istovremenih i usklađenih napada hrvatskih snaga na Ahmiće, kao i na sela duž doline Lašve i na grad Vitez. Rano ujutro, u 5.30 sati, otpočeo je opći napad HVO-a, isprva na sjeverni dio Ahmića. Granatiranje je bilo takvo da je spriječilo ljude da bježe prema šumskom području sjeverno od sela. Stanovnicima je jedino preostalo da ostanu u svojim domovima ili da bježe na jug prema glavnom putu za Vitez. Većina stanovnika izabrala je da bježi prema južnom dijelu, prema otvorenom polju. Međutim, tamo ih je dočekala zasjeda pripadnika HVO-a, u koju je upalo najmanje 20 ljudi. Ubijeni su hladnokrvno, iz blizine, pucanjem u glavu i vrat.

Za vrijeme granatiranja sjeverne strane sela, vojnici HVO-a ušli su u selo i, prema ranijem dogovoru, kretali su se u grupama po petorica ili više njih, pucajući i ubacujući ručne bombe kroz vrata i prozore stambenih kuća. Ispaljeno je u prosjeku oko 50 granata na svaku kuću iz raznog naoružanja, uključujući i granate na raketni pogon. Dijelu stanovnika pripadnici HVO-a naredili su da izađu iz kuća, te su ubijeni po kratkom postupku, a dio njih ubijen je u kućama. Istovremeno su paljene kuće Bošnjaka.

Beba Sead Ahmić

U Ahmićima je ubijeno 116 osoba. Ubijeni stanovnici bili su najvećim dijelom stariji ljudi, žene, djeca i dojenčad. Spaljivane su kompletne porodice. Ubijeno je 17 djece, među kojima i beba od tri mjeseca, Sead Ahmić. Petero djece nije se moglo prepoznati na prvoj identifikaciji zbog masakriranja i spaljivanja leševa. Neka djeca su prije ubistva najsvirepije mučena.

Snage UN-a su na dan zločina, oko 12 sati, ušle u selo s namjerom da preuzmu ranjene i ubijene civile. Postoje snimci na kojima preživjeli stanovnici Ahmića mole UN snage za pomoć. Zločin je tada već umnogome bio izvršen. Desetak dana nakon zločina na teren je izašlo terensko osoblje Specijalnog izvjestitelja UN-a.

Njihovi izvještaji pokazuju da se iz nekih kuća još uvijek pušilo, a oko 100 tijela nalazilo se pod ruševinama. Selo je tada opisano kao mjesto iz kojeg je dolazio “smrad smrti”. Svi od približno 180 domova bošnjačkog stanovništva bili su potpuno uništeni. Petnaestak hrvatskih kuća ostalo je netaknuto, dok su neki mještani Hrvati bili tu cijelo vrijeme i nisu željeli govoriti o zločinu. Mještani koji su imali kontakt s HVO-om znali su da se sprema napad na selo.

Međunarodni posmatrači izvijestili su kako su vidjeli da vojnici HVO-a ispaljuju granate na domove te neselektivno pucaju po civilima. Naveli su i da je HVO izvršio ubistva određenog broja porodica u njihovim domovima metkom u glavu iz velike blizine i da su vršena i silovanja od strane HVO-a. Vojnici HVO-a vršili su i višestruko istjerivanje nehrvatskog stanovništva iz njihovih domova. Kao argument za opravdavanje takvih protjerivanja navodila se potreba za “stvaranjem dodatnih stambenih jedinica za očekivani dolazak prognanika hrvatske nacionalnosti”. U selu je uništeno sve što je podsjećalo na stanovnike islamske vjeroispovijesti. Uništene su i dvije džamije.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Autorica je viši naučni saradnik, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava