Piše: Prof. dr. Ahmet Alibašić

Svaki izbori za reisul-ulemu su važni na svoj način. Da bismo birali po prioritetima vremena potrebno je blagovremeno detektirati dominantni izazov u predstojećem mandatu. Ovo je prilog tom nastojanju.

Može se činiti kako ovaj put izbor poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (IZ u BiH) i nije događaj od posebnog značaja budući je Zajednica razvila detaljne interne procedure tako da pojedinac ne može načiniti značajniju razliku ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Međutim, analiza odnosa moći u sistemu Zajednice ukazuje da to nije tako. Centralizirani ustavni dizajn i izborne procedure povećavaju efikasnost ali i reduciraju otpornost Islamske zajednice na zloupotrebu ovlasti. Brojna istraživanja potvrđuju da je centralizacija blagodarna kad je umjerena. Zapravo se može porediti sa dotezanjem šarafa: nije dobro ni kad nisu dotegnuti ni kad su pretegnuti. Nažalost, za razliku od mehaničkih šarafa ne postoji ključ s potenciometrom za centralizaciju upravnih sistema. Širu elaboraciju i listu potrebnih ustavnih intervencija ostavljam za drugu priliku budući u ovom trenutku nema ni spremnosti ni vremena za ustavne i izborne amandmane.

Ustavni autoritet i institucionalna otpornost

Ustav Islamske zajednice u BiH uspostavlja snažno centraliziran model vjerskog autoriteta, u kojem reisul-ulema ima ključnu ulogu kao vrhovni vjerski autoritet, simbol jedinstva i čuvar normativne kohezije zajednice ali i kao glavni izvršni organ. Analiza ustavnih ovlasti reisul-uleme pokazuje da je riječ o visoko personaliziranom autoritetu, koncentriranom u jednoj funkciji, uz relativno slabo razrađene proceduralne korektive (checks and balances). Izborna pravila dodatno pojačavaju ovaj ustavni model, jer ne proizvode snažnu, neposredno legitimiranu predstavničku protivtežu vrhovnom autoritetu. Time se institucionalna ravnoteža u velikoj mjeri oslanja na lični integritet nosioca funkcije reisul-uleme, a manje na automatske ustavne i proceduralne osigurače.

Ovaj prilog ne problematizira ulogu reisul-uleme kao takvu, niti zagovara slabljenje jedinstva Islamske zajednice. Naprotiv, polazi od pretpostavke da je snažan vrhovni autoritet ustavna konstanta. Cilj analize je propitati u kojoj mjeri postojeći ustavni okvir osigurava dugoročnu legitimnost i otpornost tog autoriteta, te ponuditi privremenu mjeru zaštite na predstojećim izborima do institucionalne korekcije.

Ovlasti reisul-uleme i problem ravnoteže

Po Ustavu Zajednice, uloga reisul-uleme nije samo reprezentativna, nego i suštinski izvršna i normativna. Reisul-ulema predsjedava Vijećem muftija i Rijasetom, imenuje (i razrješava) muftije, postavlja (i smjenjuje) glavne imame, izdaje (i povlači) murasele, dekrete i saglasnosti, vrši normativni nadzor, utiče na sastav i funkcioniranje centralnih tijela, ima simbolički autoritet koji nadilazi formalne nadležnosti, itd. Povrh svega ima suspenzivni veto na odluke koje smatra suprotnim islamskim propisima. K tome, Ustav naglašava teološku legitimaciju reisul-uleme kao opunomoćenika halife, umjesto vođe zajednice koja ga bira, i daje mu do četrnaest godina mandata. Po svemu, reisul-ulema je centralna osoba Zajednice.

Takav ustavni položaj proizvodi vertikalni model autoriteta, u kojem se ključne poluge odlučivanja nalaze u vrhu sistema. Ovaj model je možda historijski racionalan: nastao je kao odgovor na pokušaje fragmentacije vjerskog autoriteta, političke instrumentalizacije islama i slabe državne zaštite vjerske autonomije. Međutim, ustavni tekst ne razvija proporcionalno snažne proceduralne mehanizme koji bi jasno regulirali granice diskrecije vrhovnog autoriteta, posebno u situacijama institucionalnog spora ili krize. Iako Ustav predviđa kolektivna tijela poput Sabora, Rijaseta, Vijeća muftija i Ustavnog suda, njihova sposobnost da djeluju kao stvarni korektiv vrhovnom autoritetu ostaje ograničena, uglavnom na prve godine mandata novog reisul-uleme. Time se uspostavljaju asimetrični ustavni odnosi moći, u kojoj su formalni korektivi prisutni, ali nisu dizajnirani kao funkcionalno nezavisni centri moći. Ova asimetrija u korist centra ne postoji oduvijek. Naprotiv, do prije desetak godina ona je bila u korist periferije. Od tada je centralizacija uznapredovala i zbog toga je ovo nova okolnost. Ne treba zanemariti ni duh vremena, odnosno opštu klimu koja favorizira lidere koji ne poštuju norme.

Izborna pravila kao pojačivač ustavnog modela

Ni Izborna pravila Islamske zajednice ne stvaraju snažnu, neposredno legitimiranu predstavničku protivtežu vrhovnom autoritetu. Višestepeni i indirektni izbori, kontrola kandidature i zatvorena izborna administracija rezultiraju Saborom čija djelimična demokratska legitimacija postoji, ali je institucionalno oslabljena. Posljedično, Sabor teško može preuzeti ulogu aktivnog ustavnog korektiva ovlastima reisul-uleme. Umjesto ravnoteže između autoriteta i reprezentacije, sistem proizvodi konvergenciju legitimacija prema centru.

Strukturna procjena rizika u Ustavu IZ BiH ukazuje na visok rizik od zarobljavanja zbog visokog stepena centralizacije moći. Ustav koncentrira ključne poluge u jednoj personalnoj funkciji (reisul-ulema). To je klasičan dizajn s jednom kritičnom tačkom (single-point-of-failure design) što je organiziranje sistema u kojem jedna tačka, funkcija ili akter ima toliku važnost da njegov kvar, kompromitacija ili greška može dovesti do ozbiljnog poremećaja ili kolapsa cijelog sistema. Ako ta tačka zakaže — sistem nema automatski unutrašnji osigurač.

Centralizacija je ustavna strategija opstanka, ali bez snažnijih proceduralnih garancija nosi rizik institucionalne krhkosti i zloupotrebe, od čega je najopasniji rizik od zarobljavanja (institutional capture / hijacking) od strane vođe koji je ucijenjen, zaveden i slično. To ne znači da je sistem loš po definiciji, nego da nema ugrađene mehanizme za brzu korekciju, već da zavisi kritično od ličnog integriteta jedne funkcije.

Šta tačno znači „zarobljavanje“ institucije? U teoriji upravljanja i ustavnog dizajna, institucionalno zarobljavanje označava situaciju u kojoj: jedan ili mali broj aktera, zbog asimetrične moći i slabih korektiva, mogu trajno usmjeravati instituciju suprotno njenoj misiji, bez formalnog kršenja pravila. To se ne dešava nužno kroz nezakonitost, nego kroz: pritiske, ucjene, selektivnu primjenu normi, blokiranje korektivnih tijela i instrumentalizaciju “višeg cilja” (npr. vjere, sigurnosti, jedinstva).

Više je scenarija “zarobljavanja”. Prvi je ucijenjeni lider i on je najopasniji. Spoljni akter (država, strana sila, sigurnosna struktura, finansijski centar) dobije polugu pritiska. Vođa blokira odluke “u ime jedinstva”, imenuje lojalne kadrove i marginalizira kritičke muftije ili medžlise. Sve je formalno legalno, jer Ustav daje široku diskreciju. Sistem ne prepoznaje rani alarm. Drugi mogući scenarij je da lider bude zaveden, što je blaža varijanta. Lider iskreno vjeruje da djeluje “za opće dobro”. Počinje: poistovjećivati instituciju sa vlastitim viđenjem islama, tumačiti neslaganje kao prijetnju jedinstvu, a korektivi se neutraliziraju moralnim argumentima, ne silom. Ovo je teološki autoritarizam bez loše namjere. Treći mogući scenario je zarobljavanje preko kadrova i on je najčešći. Kroz višegodišnja imenovanja muftija, direktora i saborskih komisija nastaje lojalna mreža, ne formalna diktatura. Kad dođe kriza, sistem je već urušen.

Kombinacija snažnih ustavnih ovlasti reisul-uleme i slabih proceduralnih korektiva proizvodi institucionalni rizik koji se ne odnosi na pojedince, nego na dizajn sistema. U situacijama vanjskog pritiska, političke instrumentalizacije, ili dugotrajne krize legitimiteta, sistem nema ugrađene “amortizere” koji bi omogućili korekciju bez ugrožavanja autoriteta same institucije. Drugim riječima, autoritet je snažan, ali lomljiv: stabilan u normalnim okolnostima, ali potencijalno ranjiv u izvanrednim.

Dugoročna stabilnost tog autoriteta zavisi od njegove proceduralne utemeljenosti i percepcije legitimnosti. Jačanje procedura, transparentnosti i unutrašnje reprezentacije ne slabi ulogu reisul-uleme. Naprotiv, ono štiti instituciju od personalizacije krize i osigurava da autoritet ostane snažan upravo zato što je ustavno i proceduralno amortiziran. Postoji nekoliko mjera koje je moguće uvesti u svrhu institucionalnog osiguranja ovlasti reisul-uleme. Međutim, za institucionalne korekcije više nema vremena. Ostaje da Zajednica pokuša izabrati kandidata koji će najbolje odgovoriti upravo opisanom izazovu i osigurati da slabosti sistema ne dođu do izražaja.

Dva faktora cijelu ovu situaciju čine još problematičnijom. Prvo, naviknuti na slobodu posljednjih decenija, mnogi odgovorni ljudi u Zajednici mogu misliti da ovdje opisane opasnosti ne postoje ili da su preuveličane. To samopouzdanje je zapravo dodatni faktor rizika.

Drugo, vjerski lideri su ranjiviji od drugih kategorija javnih ličnosti, jer u njihovom slučaju i mali nedostatak ili sramota mogu biti poluga ucjene. Ne kaže se badava: „Dobročinstva pobožnih, grijesi su Bogu bliskih“ (hasenāt el-ebrār sejjiʾāt el-mukarrebīn). Zato ovu analizu ne treba doživljavati kao nepovjerenje ili sumnju u narednog poglavara i njegove saradnike već kao oprez (ihtijat).

Izbor u uslovima ograničenih institucionalnih korektiva: teret stabilnosti na ličnosti

U datim okolnostima, ključno pitanje nije “ko je od kandidata najjači lider”, nego ko može privremeno kompenzirati slabosti sistema bez njihove zloupotrebe i bez njihove dugoročne normalizacije. U sistemu s visokom koncentracijom ovlasti, najopasniji rizik nije slab lider nego lider koji sve ovlasti smatra legitimno upotrebljivim. Zato je prva i ključna osobina potrebna u novom poglavaru svjesna i dosljedna samorestrikcija u korištenju formalnih ovlasti. Takva ličnost razlikuje ono šta smije od onoga šta je mudro; ne koristi ustavne ovlasti do njihovih krajnjih granica i uvodi nepisane granice vlastite moći. Ovo je najvažniji živi substitut za nedostatak mehanizama kontrole.

Drugo, Zajednici treba vođa s niskom potrebom za kontrolom. Sistemi s koncentriranom moći lako privuku ličnosti s izraženom potrebom za kontrolom i s nepovjerenjem prema autonomiji drugih. U ovom trenutku, to je kontraindikacija. Na Kovačima 36 je poželjna ličnost koja delegira i tolerira a ne sankcionira razlike, ne personalizira neslaganja i ne shvata pluralitet mišljenja kao prijetnju jedinstvu te razlikuje institucionalnu kritiku od lične nelojalnosti. Ovo direktno smanjuje rizik eskalacije slabosti sistema.

Treće, potreban nam je reisul-ulema otporan na ucjene - s visokim integritetom i egzistencijalno nezavisan. U sistemu bez jakih institucionalnih amortizera, lična ucjenjivost lidera postaje sistemski rizik.

Četvrto, potrebna je institucionalna, ne lična lojalnost. Paradoksalno, u centraliziranom sistemu najsigurniji lider je onaj koji ne traži lojalnost sebi, nego instituciji. Takva ličnost jača kolektivna tijela i procedure čak i kad ga ograničavaju, ne personalizira instituciju, ostavlja prostor drugima da odlučuju i nose odgovornost.
Peto, novi poglavar zajednice treba imati visok prag za konflikt, nizak prag za dijalog. Konflikt treba da vidi kao posljednje sredstvo, a ne kao redovni alat. U sistemu s malo korektiva konflikti se brzo personaliziraju a eskalacije su teško reverzibilne.

Na kraju, ako bismo morali sve svesti na jednu rečenicu: Najmanje rizična ličnost u ovom trenutku je ona čiji autoritet nadilazi funkciju, čije ambicije ne nadilaze instituciju i koja je svjesno spremna da vlastitu moć ograničava više nego što to Ustav zahtijeva.

U vremenu kada procedure ne mogu sve zaštititi, odgovornost se privremeno prenosi na savjest onih koji biraju. Ne biramo samo osobu, nego način na koji će se ovlasti koristiti. Zato ne pitajmo ko može učiniti najviše za Zajednicu, nego ko će se najviše suzdržavati onda kada može učiniti sve. Ne pitajmo ko ima najširu podršku, nego ko može podnijeti neslaganje bez straha. Ne pitajmo ko je najsnažniji u trenutku izbora, nego ko će ostati smiren kada sistem pokaže slabost. Ako već ne možemo promijeniti sistem na vrijeme, možemo barem izabrati onoga ko će nas zaštititi od njegovih slabosti.

Članovi Izbornog tijela ne trebaju tražiti “idealnog” već najmanje rizičnog kandidata u datim okolnostima. Nijedan kandidat neće zadovoljiti sve kriterije ali ako kandidat traži bezuslovnu lojalnost, personalizira autoritet i širi strah – sistemske slabosti će se pojačati, ne ublažiti.

Ovo nije trajno rješenje. Ovo je je tek privremeni ljudski amortizer. Čak i najbolja ličnost ne može dugoročno zamijeniti proceduru, ne može garantovati buduće izbore i ne može spriječiti da se presedani kasnije zloupotrijebe. Ali u kratkom roku, ovakav profil može kupiti vrijeme za smirenje sistema, za postepenu reformu i za izbjegavanje institucionalne krize. Kada procedura ne štiti dovoljno instituciju, karakter privremeno preuzima tu ulogu. Ali karakter treba kupiti vrijeme – ne zamijeniti proceduru.

Da zaključimo, s obzirom na rečeno, ovaj put kod izbora reisul-uleme važnija je ličnost kandidata i najuticajnijih članova njegovog tima nego njihovi programi. Slikovito kazano, u ovom mandatu, važniji su volan i kočnice od motora. Zajednica je jaka ali upravljački mehanizam nije u najboljem stanju a kočnice su slabe proporcionalno snazi motora. Zato je važno da novi reisul-ulema 1) ima snažne unutrašnje mehanizme kontrole i 2) da pokazuje spremnost da adresira ovaj nedostatak, da je ličnost testirane stabilnosti, otporna na lične, privatne i strane uticaje. Isto važi i za njegove saradnike.

Kao zajednica, imali smo sreće dva puta od 1997. godine sa reisu-l-ulemama Cerićem i Kavazovićem i njihovim zamjenicima. Ne bismo trebali sreću testirati još jednom. Mogli bismo se pokajati.

Ostaje nam jedino da pametno biramo i nadamo da će nam se dragi Bog smilovati i ovaj put i dati nam priliku da u godinama koje dolaze izvršimo potrebne korekcije u ustavu i izbornim procedurama koje bi otklonile opisane slabosti.

NB: Tekst je napisan 20.1.2026. godine