Piše: Mr. Vahid Suljić, za Al-Sharq

Postoje ljudi čija se veličina ne mjeri granicama država koje su vodili niti brojem godina provedenih na vlasti, već nadom koju su vratili u srca ljudi, rukom koju su pružili narodima i prostorom koji su otvorili da se istina čuje. Njegova Visost šejh Hamad bin Khalifa Al Thani, bivši emir Države Katar i utemeljitelj njenog modernog preporoda, bio je jedan od takvih državnika, ali i iskren prijatelj Bosne i Hercegovine.

Njegovim odlaskom Katar je izgubio jednog od svojih najistaknutijih sinova, arapski i islamski svijet jednog od svojih najutjecajnijih lidera, a Bosna i Hercegovina čovjeka koji je razumio da narodi ne postaju mali zbog svoje brojnosti, nego onda kada svijet odluči zatvoriti uši pred njihovom patnjom.

Šejh Hamad nije gledao na Bosnu kao na daleku zemlju na rubu Evrope. U njoj je vidio prijateljski narod koji je prošao kroz strahote agresije i genocida, ali je i u najtežim okolnostima sačuvao svoju vjeru, dostojanstvo i čovječnost. Znao je da Bošnjacima nisu potrebni sažaljenje ni prazne riječi, već prijatelji koji će biti uz njih u trenucima iskušenja, pomoći im da obnove ono što je rat uništio i svjedočiti istinu pred svijetom.

U Sarajevo je dolazio kao državnik, ali je u Bosnu ulazio kao prijatelj. Njegove posjete nisu bile tek protokolarni susreti pred kamerama, nego su nosile jasnu poruku da Bosna i Hercegovina nije sama, da njena patnja nije zaboravljena i da postoje države i narodi koji razumiju pravednost njene borbe za opstanak, slobodu i dostojanstvo.

Tokom njegove vladavine dodatno su ojačani mostovi političke saradnje, prijateljstva i međusobnog poštovanja između Katara i Bosne i Hercegovine. Katar je otvorio svoja vrata Bosancima i Hercegovcima – studentima, radnicima, stručnjacima i porodicama – koji su tragali za prilikom za dostojanstven život.

Mnogi mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine u Kataru su stekli obrazovanje, iskustvo i sigurnost, a potom se vratili kako bi stečena znanja stavili u službu svojih porodica i domovine.

Katarska pomoć nije ostala samo brojka u izvještajima, nego je ostavila vidljiv trag u životima ljudi: kroz brigu o siročadi, podršku porodicama u potrebi, pomoć povratnicima, stipendiranje učenika i studenata, obnovu kuća, škola te vjerskih i kulturnih institucija, kao i jačanje obrazovanja i humanitarnog rada. Možda svaki od tih projekata nije nosio njegovo ime, ali je nosio pečat države čiji je preporod utemeljio i vizije kojom je oblikovao njenu budućnost.

Autor je viši stručnjak za angažman bivših studenata u Qatar Foundation Institutional Advancement, imao je samo devet godina kada je preživio genocid u Srebrenici.