Otac Emir je otišao. Šejh Hamad bin Khalifa Al Thani, koji je preselio na ahiret u nedjelju u 74. godini života, bio je arhitekt modernog Katara.

Piše: Kurniawan Arif Maspul (Middleeastmonitor.com)

No, taj opis, koliko god bio tačan, ne odražava u potpunosti razmjere onoga što je zaista postigao. On nije samo modernizirao malu zaljevsku državu. Iz temelja je promijenio način na koji se razumije suverenitet, dokazavši da država sa svega oko 300.000 građana može postati nezaobilazan globalni faktor ne zahvaljujući vojsci, nego briljantnim redefiniranjem samog pojma moći u 21. stoljeću.

Kada je šejh Hamad 1995. godine u nenasilno preuzeo vlast, Katar je bio uspavana periferija – poluotok koji se jedva primjećivao na svjetskoj diplomatskoj karti. Osamnaest godina kasnije, kada je dobrovoljno abdicirao, razbijajući dotadašnju zaljevsku tradiciju potezom bez presedana, iza sebe je ostavio državu koja je postala nezaobilazan međunarodni posrednik.

Tokom njegove vladavine bruto domaći proizvod Katara povećan je više od dvadeset četiri puta. Do 2006. godine zemlja je postala najveći svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina (LNG), a danas njen proizvodni kapacitet iznosi 77 miliona tona godišnje.

Međutim, brojke su samo konstrukcija. Ono što je zaista važno jeste arhitektura sistema koji je izgradio.

Šejh Hamad razumio je nešto što mnoge veće sile nikada nisu u potpunosti shvatile: u svijetu izrazite vojne asimetrije male države ne opstaju tako što će pokušati parirati velikima. One opstaju tako što se učine strukturno neophodnim velikim silama. To nije bila „meka moć“. Bila je to moć tvrđa od bilo kojeg projektila – pretvaranje same nužnosti u političko oružje.

Pogledajmo temelje koje je postavio. Godine 1996. pokrenuo je Al Jazeeru, razbijajući državni monopol nad arapskim medijima i dajući Kataru glas koji je dopirao do oko 60 miliona gledalaca od Casablance do Kaira.

Godinu ranije osnovao je Qatar Foundation, pretvorivši Dohu u obrazovno središte u kojem su svoje kampuse otvorili prestižni američki univerziteti, a do danas je gotovo 10.000 studenata diplomiralo na oko 60 akademskih programa.

Godine 2010. osigurao je domaćinstvo Svjetskog prvenstva u nogometu 2022., pretvorivši sportski događaj u simbol dolaska Katara na svjetsku civilizacijsku scenu. Istovremeno je budućnost zemlje utemeljio na ukapljenom prirodnom plinu – strateškoj odluci koja je plinsko polje North Field pretvorila u geopolitičko bogatstvo, a energetsku sigurnost Evrope u štit katarskih nacionalnih interesa.

Ali njegova najveća genijalnost bila je u sintezi. Šejh Hamad nije medije, obrazovanje, energiju i sport posmatrao kao odvojene projekte. Ispleo ih je u jedinstvenu mrežu međusobne zavisnosti.

Al Jazeera dala je Kataru moć oblikovanja javnog diskursa. Education City donio je intelektualni kapital. Svjetsko prvenstvo osiguralo je globalnu vidljivost. LNG je donio ekonomsku polugu koja je Njemačku, Francusku, Italiju i Nizozemsku vezala za stabilnost Katara dugoročnim ugovorima koji sežu daleko iza 2050. godine.

Potom je uslijedila medijacija – vrhunac doktrine koja bi se mogla opisati kao „naoružana neutralnost“. Šejh Hamad pozicionirao je Katar kao jedinu državu koja može razgovarati sa svima: sa Sjedinjenim Američkim Državama i Iranom, Izraelom i Hamasom, Saudijskom Arabijom i Muslimanskim bratstvom.

Kada je Liban 2008. godine bio na ivici građanskog rata, okupio je sve ključne libanske političke aktere u Dohi i posredovao u postizanju sporazuma koji je zemlju izvukao iz ponora.

U Sudanu je obećao do dvije milijarde dolara razvojnih ulaganja kako bi podržao mirovni sporazum za Darfur.

Istovremeno je omogućio snažno američko vojno prisustvo u bazi Al Udeid, ali i održavao jedini diplomatski kanal između Washingtona i Teherana, pokazujući da neutralnost nije slabost nego jedno od najjačih oružja koje mala država može imati. Kako je jedan analitičar rekao:

„Samo Katar može razgovarati i sa sunitskim ekstremistima i sa ajatolasima, ali i sa Saudijcima, Turcima, Izraelom i Sjedinjenim Državama.“

To nije bilo balansiranje. Balansiranje podrazumijeva rezervni plan.

Šejh Hamad nije imao rezervnu opciju. Imao je samo kretanje naprijed.

Znao je i kada treba otići. Godine 2013. dobrovoljno je predao vlast svom sinu, šejhu Tamimu bin Hamadu al- Thaniju, u mirnom prijenosu vlasti koji je u regiji toliko rijedak da se i danas smatra gotovo nezamislivim.

Nije se grčevito držao prijestolja. Razumio je da institucije i institucionalno pamćenje nadživljavaju svakog pojedinačnog vladara.

Čovjek kojeg su Katarci nazivali Ocem Emirom dočekan je gromoglasnim aplauzom kada se pojavio na otvaranju Svjetskog prvenstva, ali je svoje historijsko naslijeđe osigurao mnogo ranije.

Za globalne stratege i donosioce odluka danas nije pitanje da li je model šejha Hamada funkcionirao. Očigledno jeste. Pravo pitanje glasi može li opstati nakon njegove smrti.

Zelena energetska tranzicija dovodi u pitanje temelje zasnovane na LNG-u. Suparništvo velikih sila sužava prostor za višesmjernu diplomatiju, dok druge zaljevske države nastoje kopirati njegove instrumente meke moći, raspolažući pritom još većim finansijskim resursima.

Okolnosti koje su omogućile uspon Katara danas se mijenjaju.

Ipak, suštinska pouka ostaje. Šejh Hamad pokazao je da suverenitet nije nešto što se dobija – on se gradi. On nije funkcija veličine države nego kvaliteta strategije. Ne mjeri se kvadratnim kilometrima nego brojem globalnih aktera koji sebi ne mogu priuštiti vaš slom. Uzeo je državu koju je svijet mogao ignorirati i pretvorio je u državu čiji nestanak svijet ne može sebi dopustiti.

To nije bila meka moć. To je bila strukturna moć. I upravo je to najtrajniji spomenik koji je Otac Emir mogao ostaviti iza sebe.

Bivši vladar Katara, koji je za manje od jedne generacije pretvorio zaboravljenu periferiju u međunarodno raskršće, napustio je ovaj svijet. Ali raskršće koje je izgradio ostaje – i svijet, htio to ili ne, morat će njime nastaviti prolaziti.

Šejh Hamad, počivajte u miru. Učinili ste da svijetu Katar postane neophodan. A to je promijenilo sve.