Piše: Dr. Sejo Susić*

Fotografija je obišla društvene mreže brže nego što je iko stigao da reaguje. Na sarajevskoj Paradi ponosa vijorila se zastava s ljiljanima – državnim simbolom Bosne i Hercegovine, simbolom koji za stotine hiljada ljudi nosi teret rata, krvi, gubitka i opstanka – ali obojena duginom paletom. Reakcije su bile burne, podjele duboke, a rasprava koja je uslijedila otkrila je nešto mnogo važnije od samog incidenta: otkrila je koliko malo razumijevanja postoji za ono što Bosna zaista jest i kroz šta je prošla.

Državni simbol nije ničija privatna svojina

Zastava s ljiljanima nije samo komad tkanine. Za generaciju koja je preživjela opsadu Sarajeva, Srebrenicu, Ahmiće, Foču, kao i ostala mjesta u Bosni i Hercegovini – ta zastava je bila jedini znak da država postoji, da se brani, da opstaje. Pod njom su sahranjivani očevi i sinovi. Pod njom su žene čekale vijesti s ratišta. Pod njom su djeca odrastala u podrumima dok su granate padale na njihove škole.

Stavljanje duginih boja na tu zastavu nije neutralan čin. Niko razuman ne može tvrditi da jest. To je svjesna aproprijacija državnog simbola u svrhu određenog pokreta – bez obzira na to koliko taj pokret smatrao svoju stvar pravednom. Državni simboli pripadaju svim građanima, a ne jednoj skupini, jednoj agendi ili jednom trenutku aktivizma.

Modificiranje državne zastave radi promocije bilo koje ideologije predstavlja ne samo moralnu provokaciju nego i potencijalno krivično djelo prema zakonodavstvu Bosne i Hercegovine koje štiti državne simbole od zloupotrebe. I to vrijedi jednako – bez iznimke – bez obzira na to o kojoj se ideologiji radi. Sloboda izražavanja ima granice tamo gdje počinje otimanje zajedničkog nasljeđa.

Provokacija nije dijalog

Organizatori parade i njihovi podržavatelji vjerojatno bi rekli da je ovo čin inkluzije – poruka da LGBTQ+ osobe također vole Bosnu i smatraju je svojom domovinom. Ta namjera možda postoji. Ali namjera i učinak nisu ista stvar.

U pluralnom društvu, sloboda izražavanja mora biti uravnotežena s kulturnom osjetljivošću i međusobnim poštovanjem. Kada jedna manjina uzima zajednički simbol i prekriva ga vlastitom simbolikom – to nije poziv na dijalog. To je isticanje razlike i konflikta. To nije sloboda – to je otimanje zajedničkog prostora koji pripada svima. Istinska inkluzija ne traži da ostatak društva prihvati svaki simbolički gest. Istinska inkluzija gradi mostove – a mostovi se ne grade provokacijom, nego strpljenjem, razgovorom i međusobnim uvažavanjem. Organizatori koji su svjesno odlučili koristiti modificiranu državnu zastavu morali su znati kakvu će reakciju izazvati. Pitanje je: je li im to bila namjera?

Bosna nije Beč, Berlin ili Amsterdam

Ovdje dolazimo do srži problema koji mnogi izvana ne razumiju – ili ne žele razumjeti. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je preživjela genocid prije samo trideset godina. To nije historija u akademskom smislu – to su živi ljudi. To su majke koje još uvijek traže kosti svojih sinova u masovnim grobnicama. To su djeca koja su odrastala bez očeva. To su preživjeli koji svake noći zatvaraju oči i vide ono što nijedan čovjek ne bi smio vidjeti.

Rane nisu metafora. One su stvarne, opipljive i još uvijek krvare ispod površine svakodnevnog života. U takvom kontekstu, svaki simbolički čin u javnom prostoru nosi težinu koja jednostavno ne postoji u Beču, Berlinu ili Amsterdamu. Kada aktivist u Berlinu modificira njemačku zastavu u znak protesta, radi to u društvu koje ima decenijama izgrađene mehanizme dijaloga, pomirenja i institucionalnog povjerenja. Kada se isto uradi u Sarajevu – gradu koji je bio pod opsadom 1.425 dana, najduljom u historiji modernog ratovanja – simbolika udara drugačije. Mnogo drugačije. Ovo nije argument protiv prava. Ovo je argument za razum i osjetljivost.

Kulturni imperijalizam s lijepim licem

Ne može se zaobići još jedna gorka istina koja lebdi nad ovom temom: mnogi zapadni akteri koji dolaze u Bosnu – NGO sektori, diplomatske misije, aktivistički pokreti financirani iz inozemstva – donose agendu nastalu u potpuno drugačijem društvenom, historijskom i kulturnom kontekstu i primjenjuju je bez razumijevanja lokalne dubine boli i specifičnosti. Oni govore o pravima, slobodama i evropskim vrijednostima – i u tome ima iskrenosti. Ali između iskrenosti i mudrosti postoji razlika.

Nametati tempo društvenih promjena narodu koji još uvijek liječi ratne traume, koji još uvijek čeka pravdu za genocid, koji još uvijek gradi elementarno povjerenje između zajednica – to nije solidarnost. To je, u svom suštinskom obliku, kulturni imperijalizam s lijepim licem. Agenda se ne mijenja time što je upakovana u progresivni jezik. Nametanje ostaje nametanje.

Bosna ima pravo na vlastiti tempo

I na kraju, treba reći ono najvažnije. Bosna i Hercegovina zaslužuje da sama, vlastitim tempom, iz vlastitih vrijednosti, gradi društvo koje će biti pravedno prema svima svojim građanima. Ne po diktatu Brisela koji uvjetuje integracije društvenim eksperimentima. Ne po agendi stranih fondacija koje finansiraju pokrete bez ikakvog mandata domaćeg stanovništva. Ne po ritmu gradova koji nikada nisu znali što znači braniti vlastitu egzistenciju.

Nego iz vlastite mudrosti – mudrosti naroda koji je preživio ono najgore i koji, uprčos svemu, još uvijek živi zajedno. Iz vlastite vjere – vjere koja za veliki dio ovog naroda nije kulturni dekor nego životno sidro. Iz iskustva preživljavanja – koje daje pravo, ali i obavezu, da se kaže: mi znamo šta smo prošli, i mi ćemo sami odlučiti kako idemo naprijed. To nije konzervativizam kao politička etiketa. To je duboko demokratski stav. I duboko human.

Bosna ne treba biti laboratorij za tuđe ideje. Bosna treba biti Bosna – sa svom svojom složenošću, svojom boli, svojom ljepotom i svojim pravom na vlastiti put.

*Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora, a ne nužno i stavove Bh. informaitvnog servisa INS.