Piše: Adnan Rondić

Nedavno me upitaše: “Zašto često, u svome pisanju, pominješ dimije?”

Jer su me zanjihale.

I dimije iz kuće u koju je još prije onoga rata stigao klavir od bijele slonovače, u kojoj su stasavali doktori prava, akademski slikari, profesori. Gdje su žene - u dimijama, a primajući neke sitne detalje bečke mode - govorile francuski jezik.

I iz kuće u kojoj se vrijedno radilo, a imanje i neimanje smjenjivali, kako su se vremena mijenjala. U kojoj su žene u dimijama svakoga dana muzle po 15 krava i 300 ovaca, tkale ćilime, žele žito. I imale svoju riječ u njoj.

Poštovanu. Nekad presudnu. I iz kuće u kojoj je stasavala ulema, držali se hanovi, trgovalo, gdje je edeb bio mjera svega. I gdje se i ženskoj djeci - u dimijama - pružalo obrazovanje ko i muškoj.

I iz kuće, nekoć slavnih vojskovođa i mula, iz koje su vrijedne radničke ruke i muške i žena u dimijama, radeći i ko kasapi i u fabrici i na njivi, svojoj djeci dali “hljeb u ruke.”

Ne praveći razliku između muška i ženska. Ove su četiri kuće, dvije mojih nana i dvije mojih djedova, različite po mnogo čemu - a i slične u mnogome - povezivale dimije.

Zato ih volim i zato ih često pominjem. Odnjihale su me.

I volim ih iz još jednog meni posebnog razloga: Zbog Srebrenice.