U Velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu danas, četvrtak, 4. decembra 2025. godine, s početkom u 14.30 sati, bit će održan razgovor povodom objavljivanja knjige „Islam i savremenost“ autora Samedina Kadića, koja je objavljena u izdanju El-Kalema, prenosi Bosnian News Service.

 Riječ je o djelu koje se bavi razvojem i izazovima muslimanskog modernog mišljenja u savremenom dobu.

 Uvodno obraćanje će održati reisul-ulema dr. Husein-ef. Kavazović, dok će u razgovoru učestvovati dr. Hilmo Neimarlija, akademik Enes Karić, prof. dr. Nedžad Grabus, prof. dr. Orhan Bajraktarević, prof. dr. Pavle Mijović, prof. dr. Hasan Džilo, mr. Amila Kahrović-Posavljak, prof. dr. Dževad Hodžić i autor knjige doc. dr. Samedin Kadić.

Ovim povodom podsjećamo na ranije obraćanje profesora Kadića u povodu objavljivanja njegove nove knjige, koje prenosimo u cijelosti:

"...Ne volim velike knjige, niti mislim da danas imaju nekog smisla, ali pošto je riječ o pregledu glavnih tokova muslimanskog modernog mišljenja, ovdje nije moglo drugačije: 615 stranica.

Namijenjena je, ponajprije, studentima Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, kao prateća literatura na predmetu Moderna i savremena islamska filozofija, ali i, razumije se, svima drugima zainteresiranim za njenu širu problematiku. Ne radi se o povijesti muslimanskog modernog mišljenja, iako knjiga mjestimično zadobiva obrise hronološke putanje. Savremena islamska misao ide u raznim smjerovima; njen je arhipelag raznovrstan i nema uvijek jasne linije.

Mnoga značenja islama

Sastoji se iz jedanaest poglavlja. Na početku: o mnogim značenjima islama. Islamska filozofija je od svojih početaka bila rasprava o značenju pojmova, prije svega grčkih; jednu kulturu nije moguće prevesti u drugu, bez dubokih rasprava o određenjima i kontekstima. Ona je, također, bila (istina, u manjoj mjeri) i rasprava o mnogostrukim značenjima nosećih pojmova islamske kulture. Na taj način je uspostavljala komunikaciju među mnogim konceptualnim značenjima. I savremena islamska filozofija se u velikoj mjeri kreće u prostoru kritičke analize pojmovnih idioma. Stvarnost se mijenja i pojmovi ne samo da nemaju stara značenja, već se i nova često temeljito razlikuju.

U drugom poglavlju – o povijesti. To je, po mom mišljenju, središnja tema moderne islamske misli. Muslimanima je, kako primjećuje W. C. Smith, povijest važnija nego bilo kojoj drugoj skupini. Ali šta je povijest i kako je muslimani doživljavanju? Kakva je razlika između klasičnog i modernog razumijevanja povijesti? Napokon, šta je razlog pa je nešto krenulo „naopako“ s muslimanskom poviješću?

U trećem – o reformi. Moderna islamska misao je bila bitno reformska. Šta znači reformsko usmjerenje nekog mišljenja? Reformu određujemo kao svijest o krizi ili, tačnije, krizu koja je postala svjesna sebe. Islamski je svijet uvijek prolazio kroz krize, U četvrtom - o začecima modernog muslimanskog mišljanja. O kritici taqlīda i afirmaciji idžtihāda. Muslimanski vjerski modernizam (kao intelektualni odgovor na nadmoćni povijesni prodor zapadne civilizacije u islamski svijet) nastaje u širem ozračju nahḍe kao kulturne pojave; ne obratno. Zato svaka analiza muslimanke vjerske modernosti treba računati sa širom kulturnom politikom prosvjećivanja muslimanskih društava. Danas je opravdano postaviti pitanje koliko su takve politike bile uspješne i koliko su bile „diskursi brzih rješenja.“ Ali isto tako je neophodno uvažiti njihove doprinose i motive.

Metafizika života

Tema petog poglavlja je Iqbālova metafizika života ili jastva. Šta je to što jedno jastvo čini živim? To je pitanje, opet, samo uvod u ono ključno: gdje je nestala stvaralačka snaga islama? Nadahnut islamskom duhovnošću i Bergsonovom idejom stvaralačke evolucije, Iqbālova misao kreće i završava s pitanjem: šta je to „ja“? Život i snaga svake individualnosti zavise od stepena osvojene slobode, kako unutarnje, tako i vanjske, i otuda Iqbāl ne prestaje pledirati za muslimanskim kidanjem lanaca.

U šestom - o povijesti aporije „islam i Zapad“: od inicijalne evropske opsesije islamom kao presudnim „Drugim“, preko modernog nesrazmjera, do postmodernog teorijskog sloma binarnih opozicija. To je velika tema iz domena filozofije povijesti. Islam i Evropa su dva živa subjekta koja se susreću u dubinama svih povijesnih planova.

U sedmom, o modernoj šiijskoj misli. Ta je misao bogata i samostalna. Izdvojiti je kao zasebnu nije nikakvo esencijaliziranje; ona je neodvojivi i konstitutivni element ukupnog islamskog naslijeđa. Ali ona je i zasebna i ima svoja karakteristična diskurzivna polja: etos manjinske ispravnosti, ezoterizam, mesijansko razumijevanje povijesti. (Ako je šiijsko razumijevanje povijesti mesijansko, kako je onda jedina uspjela revolucija u modernom islamskom svijetu - ona u Iranu?)

Tradicionalna škola

U osmom - o perenijalnoj filozofiji ili tradicionalnoj školi. Nema opravdanja za nedostatak kritičkih tekstova o ovoj temi na našem prostoru. Dugo su joj vrata bila širom otvorena, kako u akademskim, tako i vjerskim institucijama. Jedno vrijeme neopravdano povlaštena tema; sve vrijeme neopravdano pošteđena polemičkih reakcija. Tradicionalna škola predstavlja veoma širok konceptualni okvir u koji se islam (shvaćen ne kao povijesni entitet, već kao ezoterijski hibrid) može uzglobiti, kao što su, s manje ili više trenja, ukomponirane i brojne druge religijske tradicije (shvaćene, također, kao ezoterijske realnosti).

U devetom - o znanju i instituciji pravovjerja. Tri velika imena muslimanskog savremenog mišljenja - Muhammad Arkoun (dekonstrukcija „islamskog uma“), Muhammed 'Ābid al-Jābirī (arheologija arapsko-islamske epistemologije) i Abdulkarim Soroush (rast i povlačenje vjerskog znanja) - hrabro postavljaju pitanje o odnosu znanja, moći i pravovjerja u islamskoj kulturi. Je li islamsko pravovjerje apriorna kategorija ili povijesna tvorevina? Kako je i zašto ova institucija nastala? Kakve su bile posljedice uspostavljanja pravovjerja na povijest muslimanskog mišljenja? Ko definira šta je pravovjerno? U kakvom odnosu stoje pravovjerje i politička moć ili pravovjerje i muslimansko mišljenje?

Etički zaokret

U desetom - o etičkom zaokretu i kritici dominirajućih modela mišljenja u muslimanskoj modernosti i savremenosti (ili, modernostima i savremenostima). Kritiku prati zahtjev za općom promjenom pravca: od politike ka etici, od teorije ka praksi, od religijskog intelektualizma i akademskog proučavanja religije ka pobožnosti i moralnom pročišćenju. Iako je moralni plan najvažniji u Kur'anu, on je nekako bio istisnut pred ezoterijskim, političkim, metafizičkim i drugim čitanjima. Fazlur Rahman i 'Abdurrahmān Tāhā se slažu kako bi islamska filozofija najprije trebala biti moralna filozofija.

Konačno, jedanaesto poglavlje tretira savremenu muslimansku hermeneutičku misao. Iako su se muslimani vrlo rano suočili s problemom (razumijevanja) pravog smisla Objave, u modernim vremenima će se pokazati kako taj veliki zadatak - razumijevanje pravog smisla Objave - ometaju, osim uobičajenih ovosvjetskih prepreka, i naslage tradicionalnih razumijevanja koje su zakovale značenja u prošlim vremenima. Samim tim će se nametnuti i pitanje o smislu tradicije i njenom značaju za savremenog muslimana. Oni autori i autorice (Hanafi, Nasr Hamid Ebu Zayd, Fatima Mernissi, Amina Wadud, Esma Barlas i dr) koji kritički raspravljaju o smislu, granicama i povijesnosti tradicije nazivaju se al-turāthiyyūn – „mislioci tradicije.“

Savremeno islamsko mišljenje je, općenito uzevši, isposredovano zapadnim, kao što je i klasično – grčkim. Otuda je bilo neophodno uključivanje i zapadnih filozofskih paradigmi. Kako razumjeti Iqbāla bez Bergsona? Ili Arkouna bez uvida u Derridinu misao i temeljne postavke strukturalizma i poststrukturalizma? Ili Al-Jābirīja bez Faucaulta i Bachelarda? Savremena islamska misao nastaje i razvija se u dijalogu sa zapadnim konceptima i trendovima. To nije njena slabost; naprotiv. Otuda se savremena islamska filozofija mora opisivati u pojmovima savremene filozofije, nikako srednjovjekovne! Ona je islamska po tome što ideje kritički prevodi u vlastito diskurzivno polje u cilju boljeg razumijevanja Objave, tradicije i vlastite situacije. Ona je islamska, u posljednoj analizi, po svom motivu.

Motiv za izradu

Motiv za izradu ovakve studije javio mi se već na početku predavačkog iskustva na ovom predmetu, hronično opterećenog nepostojanjem, makar na našem jeziku, obuhvatnog znanstvenog presjeka glavnih tokova muslimanskog mišljenja u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću. To nije slučaj s predmetom Klasična islamska filozofija gdje takvih studija ili pregleda ima u relativno zadovoljavajućem broju - istina, uglavnom u prijevodima i hrestomatijama.

Iz navedenog se već mogu izvoditi neki zaključci. Prvo, tu je stara muslimanska boljka: oklijevanje pred savremenošću. To odugovlačenje (ili, čak, nesnalaženje) ima svoju metodološku i suštinsku dimenziju. Metodološka: objektivno je najteže razumjeti ono sveobuhvatno i najbliže. Suštinska: klasika je uvijek bila sigurno utočište pred terorom sadašnjosti. Drugo, relativna povlaštenost klasične islamske filozofije u odnosu na modernu, a posebno savremenu, možda samo po sebi objašnjava često identificiranje islamske filozofije, kao takve, sa srednjovjekovnom filozofijom i srednjovjekovnim temama. U igri je nekoliko označitelja: peripatetizam, neoplatonizam, iluminacionizam; ponekad, misticizam, ezoterizam. Otuda je refleks koji muslimani i danas pokazuju prema filozofiji djelomično srednjovjekovno uvjetovan. Misli se kako se islamska filozofska misao i danas bavi, štaviše i treba baviti, vječnošću svijeta ili eksternim inteligencijama.

Otuda je promoviranje islamske filozofije danas odvažan, a možda i utopijski čin, s obzirom na postojeće kulturne trendove, kao i lošu reputaciju koju je riječ „filozofija“ uvijek imala u širokim muslimanskim krugovima, ali i u užim halkama islamske pravovjerne učenosti. I danas na islamskim fakultetima širom svijeta – ne samo kod nas – veliki broj profesora smatra da „u islamu nema filozofije“, da je „filozofija“ uljez i da su postojeći programi (koji sadrže islamsku filozofiju) samo ustupak kontekstu i okolnostima (neka vrsta ḍarūre u „sekularnom“ ambijentu). Bez tih okolnosti ne bi bilo mjesta, sasvim sigurno, ni za kakvu filozofiju. Riječ „filozofija“ zaista ima svoj prtljag; povijest islamske filozofije gotovo je u velikoj mjeri bila i odbrana filozofije u islamu.

Islamsko mišljenje

Ukoliko je već riječ „filozofija“ i dalje problematična, da li postoji ikakvo sistematsko, kritičko mišljenje u islamskim naukama? Neko mišljenje koje može propitivati epistemološke temelje svih islamskih nauka i biti komunikativni ključ među njima? Neko mišljenje koje artikulira islamski pogled na svijet? Ne moramo ga zvati filozofijom. (Iako se u evropskom kulturnom prostoru, kojem Bošnjaci pripadaju, takvo mišljenje, zaista (sic!) naziva filozofijom). Ili su, možda, islamske nauke nepopravljivo reprodukcijske, repetativne, nekritičke? Šta je nauka u tako zamišljenim islamskim naukama? Gdje je mišljenje? ove ili one vrste: vjere, institucija, zajednice, znanja itd. Ali danas smo se, nakon sto i više godina raznih

Nije, naravno, svako mišljenje – mišljenje. Um je univerzalan i isti za sve, a svako misli na svoj poseban način. Na ovoj staroj filozofskoj mudrosti počiva mogućnost znanja, nauke i naučnih disciplina. Na ovoj činjenici počiva mogućnost razumijevanja i sporazumijevanja. U tom smislu, mora postojati neka oblast čiji je predmet islamsko mišljenje.

Ali islamsko je mišljenje u tom pogledu kao siroče. Pošto se veže za filozofiju, i pošto filozofija u muslimanskim krugovima ima reputaciju kakvu ima, onda o islamskom mišljenju – kao najsloženijoj oblasti ukupnog muslimanskog naslijeđa – može svako govoriti. Tužna panorama ad hoc intelektualnih „projekata“ i brzopoteznih (uglavnom ljetnih) škola mišljenja (dapače, „kritičkog mišljenja“) odraz je ove ambicije. Uzalud projekti; muslimansko vjersko obrazovanje će morati vratiti težište na teološko-filozofsku učenost. Takvu učenost, opet, ne treba razumijevati kvantitativno (u smislu povećanja broja predmeta vezanih za teološko-filozofsku perspektivu), već u supstancijalnom smislu: kao zaokret islamskih nauka od uobražene samorazumljivosti, površnosti i populizma, od menadžerisanja i utilitarizma, obrazovne skučenosti i intelektualne tjeskobe, od vječite reprodukcije, ka: otvorenosti, kritici, inovaciji, čitanju, razgovoru, intelektualnoj poniznosti, razumijevanju, širini, ozbiljnom shvatanju svijeta, slobodi"