Piše: Refik Hodžić

Izvještaji iz Milana, gdje tužioci istražuju navode da su bogati turisti plaćali da „zbog sporta“ ubijaju civile u sarajevskoj zloglasnoj „Aleji snajpera (Sniper Alley) tokom rata 1990-ih, šokantni su samo strancima. Navodi koji sada izlaze na vidjelo jednako su groteskni koliko su i bolno poznati Bosancima: pristup organizovan preko posrednika, cijene određene prema meti, djeca skuplja za ubijanje.

Ovu priču lokalni i regionalni mediji izvještavali su i dokumentovali još 1995. godine, a u novije vrijeme obradio ju je i bosanski pisac Haris Imamović u knjizi Vedran i vatrogasci, kao i Miran Zupanić u svom dokumentarcu Sarajevo Safari iz 2022. godine.

Ono što je za mene, kao Bosanca, duboko uznemirujuće nije samo užas ovih izvještaja, već okolnosti koje su takvo nasilje učinile mogućim.

Iza jezivih optužbi o “turizmu” krije se dublja patologija: sistematska dehumanizacija bosanskih muslimana 1990-ih, koja danas odjekuje u modernom spektaklu stranaca koji se pridružuju izraelskoj vojsci kako bi bez posljedica ubijali palestinske civile u Gazi.

Dehumanizacija je proces kroz koji se jednoj populaciji oduzima ljudskost i pretvara je u masu, prijetnju, apstrakciju – umjesto u skup pojedinaca sa dostojanstvom i vlastitom voljom.
Naučnici koji proučavaju masovno nasilje odavno su primijetili da fizičkom uništenju uvijek prethodi simboličko uništenje: erozija empatije i uklanjanje moralnih kočnica. Kada je neka populacija izbačena iz moralne zajednice “onih koji su važni”, ubijanje postaje moguće – čak i normalizirano, ili rekreativno.

Moralni vakuum

Početkom 1990-ih, bosanski Muslimani su najprije jezički i politički izgnani iz okvira ljudskosti. Nazivani su (primarno od strane srpskih aktera, ali i desnih islamofoba na Zapadu) “Turcima”, “ekstremistima” i “islamskim fundamentalistima” – nosiocima stranog projekta koji je morao biti uništen.

U tom moralnom vakuumu, ideja stranih “snajper turista” postala je zamisliva. Kada žrtve u očima svojih ubica više nisu bile ljudi, njihova patnja mogla je postati spektakl.

Danas vidimo sličan proces u diskursu o Palestincima. Decenije dehumanizirajućeg jezika – učvršćenog nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023, kada su Palestinci nazvani “teroristima”, “ljudskim životinjama” i “varvarima” – pretvorile su civile u mete, a mete u apstrakcije.

Kada se čitave zajednice prikazuju kao neljudi, njihove smrti prestaju biti moralna kriza i postaju strategija; njihova patnja nije tragedija, nego nužnost. Pokolj u Gazi – uključujući ubistva desetinama hiljada djece i dehumanizaciju njenog stanovništva – nisu istorijske slučajnosti; oni su rezultat dugotrajnog procesa ideološkog usmjeravanja. Istraga u Milanu o “snajper turizmu” ne tiče se samo prošlosti Bosne. Ona je upozorenje o našoj sadašnjosti.

Postoji obilje dokaza o dvojnih državljana koji su se pridružili izraelskim snagama kao snajperisti i ubijali palestinske civile. Istraga Guardiana i nekoliko drugih medija dokumentovala je američke i evropske članove “fantomske” snajperske jedinice koji su se hvalili da su ubili više od 100 Palestinaca.
Prema izvještaju New Araba, vjeruje se da je do 20.000 Amerikanaca otputovalo u Izrael kako bi služili kao “slobodni strijelci”. U pisanju za Guardian, jedan komentator je primijetio:

“Suočeni smo sa stvarnošću u kojoj su desetine hiljada Amerikanaca aktivno uključene u ratne zločine.”
Iako se okolnosti u Bosni i Gazi duboko razlikuju, obje se oslanjaju na isti preduslov: dehumanizaciju žrtava.

U Sarajevu su mete bili bošnjački civili koji su prelazili ulicu. U Gazi, to su bila palestinska djeca, novinari, ljekari. U oba slučaja, njihova ljudskost bila je unaprijed izbrisana.
Dehumanizacija pretvara ubistvo u aktivnost, zločin u učešće. Ona omogućava ljudima da pređu nezamislivu granicu od posmatrača do počinioca.

Godine propagande

Istraživanja o dvojnim državljanima koji se prijavljuju u izraelsku vojsku navode tri dominantne motivacije: ideologiju, mobilnost i osjećaj pripadnosti. Neki se prijavljuju iz uvjerenja, kako bi branili ono što smatraju svojom pradomovinom. Drugi to čine kao dio migracijskih puteva ili potrage za identitetom.
Ono što ih sve povezuje jeste moralna dozvola. Ubijanje u stranoj zemlji zahtijeva ne samo političko opravdanje, nego i duboko psihološko preoblikovanje: uvjeravanje da je osoba na drugom kraju nišana manje ljudska, manje vrijedna života.

Za Bosnu i Hercegovinu, istraga u Milanu pruža priliku da se suoči ne samo s navodnom kriminalnošću pojedinaca, već i s moralnom korozijom koja je mogla omogućiti nastanak takve prakse.
Podsjetnik je to da odgovornost mora ići dalje od sudova i arhiva – u ideološko i kulturno tlo iz kojeg zločini niču. “Snajper safari” nije bio anomalija; bio je kulminacija godina propagande koja je Bošnjake prikazivala kao manje vrijedna bića.

Za Palestinu su implikacije još neposrednije. Uništavanje Gaze moguće je zbog neumorne kampanje dehumanizacije – političke, digitalne i medijske – koja Palestince čini nevidljivima i nedostojnima empatije. Zapadno izvještavanje rutinski anonimizira njihove smrti, svodeći porodice na brojeve, a bombardovanja na “operacije”. Kada se ljudskost negira, nasilje cvjeta nekažnjeno.
Ako postoji jedna lekcija iz sarajevskih navodnih “snajper safarija” i stranih snajperista u Gazi, onda je to da dehumanizacija nije samo ideološki alat – ona je globalna zaraza. Prekid tog ciklusa zahtijeva više od ogorčenosti. Zahtijeva posvećenost jeziku, narativu i pravdi.

Moramo se suočiti s riječima koje brišu ljudskost. Svaki put kada političari ili analitičari opisuju čitave populacije kao “prijetnje”, “infestacije” ili “živi štit”, oni svijet približavaju zločinima protiv čovječnosti.
Mediji moraju povratiti hrabrost da humaniziraju žrtve; da insistiraju na imenima, pričama i licima, čak i onda kada je to geopolitički komplikovano. A odgovornost mora ići dalje od bojnog polja: moramo pozvati na odgovornost ne samo one koji povlače obarač, nego i one koji stvaraju priče koje omogućavaju da se obarač povuče...

Jer prva žrtva svakog genocida nije tijelo. To je ljudskost žrtve – ubijena u mislima mnogo prije nego što bude ubijena u tijelu.