U drugom dijelu intervjua za Bosnian News Service Idriz ef. Bešić, jedan od najpoznatijih i najuglednijih imama unutar Islamske zajednice u Hrvatskoj i šire, otvoreno govori o imamskom pozivu kao životnoj misiji. U nastavku razgovaramo, također, o izazovima rada u dijaspori, krizama identiteta, problemima unutar zajednice, ali i o porukama koje ostavlja mlađim generacijama imama. Iskreno, otvoreno i bez uljepšavanja, ef. Bešić nastavlja razotkrivati šta znači biti imam – ne samo u džamiji, već i u životu među svojim ljudima.

Kako sam dobio „žuti“, pa „crveni“ karton 

Bosnian News Service: Imamska služba je više od posla – ona je misija. Kako ste Vi doživljavali tu ulogu među svojim džematlijama?

Bešić: Ja sam rekao da od imamskog poziva za čovjeka neradnika i, kako kažu Bosanci, „nehljebovca“, nema boljeg hlada, dok za čovjeka radnika, kreativca, operativca – nema veće bauštele i izazova. Ovo je misija, ovo nije estrada. Mlada čovjeka nekada ponese, narod zna uzdići visoko, ali ne gleda kako će ga spustiti.

Ja sam bio ponesen idejom i veliki entuzijasta. Pratio sam tisak drugih vjerskih zajednica, posebno Katoličke crkve i njihove misionare po afričkim zemljama, bez obzira na nikakve uvjete za život i rad. Bio sam spreman razapeti šator pred džamijom i tu boraviti. Naš bivši muftija, rahmetli Ševko Omerbašić, koji je bio misionar – daija i po vokaciji i po interpretaciji, organizirao je simpozij na temu „Misija, vizija, strategija“.

VEZANI TEKST >>>>>Intervju | Idriz ef. Bešić: Zvali su me „hodža za posebne namjene“

Često je konstatirao da ovdje u dijaspori ostaju i opstaju samo idealisti i avanturisti. Ja bih dodao – i disidenti. Trebalo je pronaći i uključiti naše ljude. Koristili smo telefonske imenike u gradovima i urbanim sredinama. Međutim, kada sam ja došao u Gunju, od 150 telefonskih pretplatnika samo su četvorica bili muslimani. Ja sam se potrudio i uspio – i uz veliko protivljenje nekih muslimana koji su izvaljivali i banderu (!), govoreći: „Šta će hodži telefon?“ Oni su, kao, ostarjeli a nikada nisu čuli da u džamiji ima telefon. I ovo je posebna priča koju ću obraditi detaljnije u zbirci kolumni na kojoj radim.

Slično je bilo i kada sam nabavljao školske klupe za mekteb. Komentari su bili – vela havle – klupe u džamiji! Gdje to ima?! Prikažemo u džamiji film „Pod zastavom Muhammeda!“, opet komentari – kakvo je to „kino u džamiji“?! „To nigdje nema!“, „Hodža gilipter!“...

Obilježili smo Hidžretsku novu godinu – između ostalog vjerskog sadržaja – i jednim kolom na kraju. Opet komentari: „Hodža gilipter, igranka u džamiji!“ A kada sam se aktivno uključio u naš nogometni klub – to im je prelilo čašu. Dali su mi prvo žuti, pa crveni karton.

Idriz ef. u društvu reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića

Sve je to kasnije u Zajednici postalo normalno, ali trebalo je rušiti stereotipe. Ja sam to prihvatio kao sukob generacija. Međutim, kada sam skontao i uvidio da se oni ne mogu kući „provoditi“ – svi ih šutkaju i smetaju gdjegod sjednu – te na meni, pravno vaninstitucionalnom i nezaštićenom hodži, liječe komplekse, promijenio sam taktiku i smjestio ih gdje im je mjesto.

Veza s Bosnom

Bosnian News Service: Život i rad u dijaspori nose posebne izazove, iako ste blizu Domovine. Kako ste uspjeli očuvati vjeru, identitet i zajedništvo Bošnjaka u Gunji?

Bešić: Muslimani, kada su se doseljavali ovdje, nastojali su ostati uz granicu – „ne ići duboko“ – baš da bi održali vezu s Bosnom i sačuvali i vjerski i nacionalni identitet. Evidentno je da smo u krizi, posebno nacionalnog identiteta. Ovo je moja tema i tu sam, kako ovdje kažu, doma.

Mi smo iz raznih centara sustavno nacionalno zbunjivani. Nama su drugi – koji nam nisu skloni – u pedeset godina pet puta mijenjali ime nacije. Bili smo i ostali Bošnjaci, Bosanci, moglo se tu malo modificirati, ali su nas pisali kao Srbe, Hrvate, „neopredijeljene“, Muslimane... U popisu 1981. pokušali smo kao Jugoslaveni, i tek 1993. godine, na Bošnjačkoj konferenciji, vratili izvorno ime – Bošnjaci. I to u ratu, a tada se to ne radi – vanredne su prilike, i po međunarodnom pravu zabranjeno je u ratu mijenjati ime, vjeru i naciju.

Svi smo bili zbunjeni, pogotovo mi u dijaspori, gdje to nije išlo po automatizmu. Ispali smo iz ustava, narod je bio zbunjen, nepripremljen. Opet smo to uradili partijskim dekretom. I mene, kada su novinari bukvalno probudili i odmah na pragu pitali šta sam po nacionalnosti – odgovorio sam: „Ne znam, čekam sarajevski dnevnik da čujem šta sam.“ Ali sam i tada rekao – a šta ako se za tridesetak godina pojave neki mudraci u Sarajevu i kažu: „Hej, sad ste Bosanci!“ Evo, pojavili se – predvidio sam i potrefio.

Bošnjaci su u krizi identiteta. Nas niko nije pitao šta smo, nego kako ćemo se pisati. Proces bošnjačenja, dobošnjačenja i rebošnjačenja je dug – i još traje. Nama je, kao muslimanima, nabijen kompleks i hipoteka „turske krivnje“: „Šuti, dobro ti je, niko te ne dira“ ili kompleks srama: „Kaži, šta si, nemoj se stidjeti.“ Čuj – stidjeti?! Ide se s pričom: „Integracijom protiv asimilacije i getoizacije.“ A šta je, u biti, integracija? Je li to asimilacija s anestezijom – kao kada vade zub s injekcijom? Manje boli, a u svakom slučaju – ostaneš krezav.

Ovome treba ozbiljno pristupiti i preuzeti odgovornost emaneta – personalno, institucionalno i funkcionalno. Nužno nas je uinsaniti, uislamiti, ubošnjačiti i ubosančiti. Nedostaje nam nacionalne, vjerske i patriotske nadogradnje. Vjera i nacija se negdje poklapaju, negdje preklapaju, ali se ne isključuju.

Neki naši – i sekularni i klerikalni intelektualci, „dušebrižnici“ – to bi da razdvoje. Tada gubimo i na jednoj i na drugoj strani. Nama su nekada prigovarali kada je veliko, a kada malo „M“, ali nisu Jevreje pitali kada im je veliko, a kada malo „J“. Kod Srba pogotovo – ako nije srpska crkva, nije ni pravoslavna. Čak neki imaju i svog nacionalnog Boga.

Makijavelistički – da cilj opravdava sredstvo – nažalost, i Bog je sredstvo, nacija iznad vjere. Sve su, pa i Boga, ukalkulirali da sačuvaju identitet. U Hrvatskoj je moto: „Crkva, nacija, Kroacija (Croatia).“ Mi kao alternativu: „Vjera, narod, domovina.“

Ako svemu dodamo da smo žrtve sustavne subverzije, smutnje i fesada kroz – uvijek u „nevakat“ servirane i forsirane – razne stigme i spinove, onda je odgovornost javnih i angažiranih osoba još veća.

„Nisam vezao konja gdje aga kaže“

Bosnian News Service: Da li je bilo trenutaka kada je bilo posebno teško – bilo u organizacijskom, društvenom ili ličnom smislu?

Bešić: Nažalost, bilo je takvih situacija, ovo sam dijelom već rekao. Kod nas u Zajednici, zbog mojih u najboljoj namjeri javno iznesenih mišljenja, slovio sam kao disident, a takve se pokušava – u najmanju ruku – diskreditirati i izolirati, pa i ekskomunicirati. U dva navrata sam razriješen službe bez ikakvog opisa prekršaja. Nije bilo ni nemorala ni kriminala – jednostavno, nekome ne odgovara tvoje ponašanje, ne uklapaš se. „Nisam vezao konja gdje aga kaže.“ Po onoj narodnoj: „Ako govorim krivo – bojim se Boga, ako govorim pravo – bojim se bega.“

Bilo je svakakvih pomisli... sve mi se smučilo. Imam četvoro djece, el-hamdulillah, i nijedno nisam dao u medresu, niti je ijedno izrazilo i najmanji interes. Dobro je da su ostali u vjeri – el-hamdulillah. Pretrpjeli smo svašta. Jednostavno, imami su nezaštićeni – na imame je svako mogao da viče, da govori šta hoće, da ih opsuje gdje hoće, ismijava. Bili smo negativno karikirani i često predmet viceva. Mi smo tzv. „omražena skupina“. Radili smo i živjeli uz ironičnu poštapalicu: „Hodže i popovi – najveći lopovi.“

Koliko god smo mi to ukalkulirali u opis posla i primili k znanju, teško je to prihvatiti i srcu i želucu – koji to nije mogao lako ni ispljunuti ni sažvakati. Najviše je boljelo što je to dolazilo od naših. Sve što je bilo problema i nerazumijevanja – bilo je od nas.

Za sve ostale žitelje i strukture, ja sam bio: „#gospodin efendija“. Nedavno, na jednom ručku, jedan susjed mi kaže: „Pa efendija, tebe samo tvoji ne vole i ogovaraju, a sve što imaju kao muslimani – ti si im dao.“ To je tako. I Božiji poslanici su imali problema uglavnom sa svojima.

„Sine Mujo, opaši se kruto“

Bosnian News Service: U penziju odlazite s velikim iskustvom. Šta biste poručili mlađim imamima koji tek ulaze u službu?

Bešić: Možda bih mogao biti dobar mentor ili instruktor. Rekao bih im otprilike ono što je meni moj rahmetli dedo – dugogodišnji imam – rekao kada je čuo gdje sam došao: „Sine Mujo, opaši se kruto.“

Naša generacija, kada je upisala Medresu, upisala je da bude imam – hodža. Čak se govorilo: „Učim za hodžu“ ili „Idem na hodžaluk.“ Ova djeca su drugačija. Ja sam očekivao, uz ovoliko Medresa, da će biti hiperprodukcija imama. Kako čujem, mnogi svršenici Medresa ne vide sebe u Islamskoj zajednici, a osobito ne kao imame u mihrabu – iako je sada stanje mnogo bolje.

Riješeno je pitanje egzistencije, mirovinskog osiguranja (mi smo uvijek bili na minimumu), stambeni i radni prostor je riješen itd. Struktura džemata i džematlija je kvalitetnija...

Evo, što bih savjetovao mlađim imamima: Moraju raditi na sebi, pratiti situaciju, biti u toku događaja, biti funkcionalni, operativni, konstruktivni, držati nivo, ne trošiti se na svašta. Držati džematlije na distanci – ne kazivati im previše o sebi. Ne pojavljivati se svugdje, a i kad se dođe – ne ostajati dugo, ma koliko bilo ugodno. Kao – moraš nešto završiti, neko te treba, ne mogu bez tebe nešto uraditi, važan si im... itd.

Ne smije biti fukara ni budala. Diskretno demonstrirati i ekonomsku moć i neovisnost. Da se ne čeka (ili „dežura“) kad će tko umrijeti ili usniti djeda pa donijeti za Jasin.

Imati imidž – biti uočeni i prepoznatljivi, ali ne i ekstravagantni. Voditi računa o odijevanju – osobito dok su mladi, zgodni i elegantni. Imati prihvatljivu priču za sve slojeve i strukture. Uvažiti svačije i svakakvo mišljenje – ali imati svoje i tako postupati...

Naši ljudi uglavnom pitaju ono što znaju i očekuju priželjkivani odgovor. Oni ne razgovaraju – nego bi da raspravljaju. A svaka rasprava je mala svađa. Takvima se sve potvrđuje, u smislu: „Dobro si to uočio“, „Da je meni svako kao ti, lahko bi ja...“ itd.

Imati „svog čovjeka“ u publici – osobu za dupli pas. Ima toga puno... To su tzv. „hodžinski marifetluci“ – i ja sam to apsolvirao. Razmišljam da napišem jedan priručnik internog tipa, ali se bojim – dići će me kolege na šegu. Mladi imami – ako ne savladaju i hodžinske marifetluke – mogli bi ostati bez brade...

Sutra: O položaju Bošnjaka u Hrvatskoj; o međureligijskom dijalogu; o Islamskoj zajednici, životu u penziji i vasijet Bošnjacima. 

 _________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.