Nakon pune 44 godine predane službe vjerskoj, kulturnoj i društvenoj zajednici, Idriz ef. Bešić — jedan od najpoznatijih i najuglednijih imama unutar Islamske zajednice u Hrvatskoj i šire — ispraćen je u zasluženu penziju.

Svečanost njegovog ispraćaja, održana 31. augusta u organizaciji Savjeta muftije Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, nije bila samo oproštaj od dužnosti, već i priznanje izuzetnoj karijeri koja je oblikovala generacije vjernika i ostavila dubok trag u javnom i duhovnom životu Gunje na granici između naše Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, ali i mnogo šire. Idriz ef. Bešić rođen je 1959. godine u mjestu Sokol kod Gračanice, a imamsku službu započeo je još 1981. godine u džematu Gunja.

Tada vjerovatno nije ni slutio da će upravo tu, u srcu Slavonije, ostati pune četiri decenije, obnašajući dužnosti imama, hatiba i muallima, ali i glavnog imama Medžlisa od 1995. godine. Njegovo djelovanje nije bilo ograničeno samo na džamiju — bio je istaknuti sudionik u radu Islamske zajednice u Hrvatskoj i BiH, aktivan u političkom, obrazovnom i kulturnom životu, i uvijek u službi dijaloga, solidarnosti i zajedničkog dobra.

No, ovo nije samo retrospektiva jednog života. Ovo je priča o jednom vremenu — burnom, izazovnom i slojevitom — kojem je Idriz ef. Bešić bio svjedok, sudionik i, nerijetko, tihi nositelj promjena.

U ovom izuzetno nadahnutom intervjuu, efendija Bešić s nama dijeli priču koja gotovo nalikuje na filmski scenarij. To je priča o vjeri, ideji, ljudima, izazovima, nepravdama, hrabrosti i snazi zajednice, ali i lekcija budućim nositeljima emaneta Islamske zajednice. U tri nastavka donosimo razgovor koji ne donosi samo odgovore, već i vrijeme, sjećanja i mudrost koja dolazi iz iskustva — onog koje traje gotovo pola stoljeća.

Idriz ef. sa rahmetli hafizom Ismet. ef. Spahićem

Odlazak „na velika vrata“

Bosnian News Service: Uvaženi ef. Bešić, nakon dugogodišnje službe u Islamskoj zajednici odlazite u penziju. Kada se osvrnete iza sebe, šta Vam prvo dođe u misli?

Bešić: Evo, hvala Bogu, dogurao sam do kraja, izdržao sam, ili izdržali smo zajedno, izdurali smo se i na jedan lijep, korektan način priveli ovo kraju. Čitav radni vijek sam proveo u Gunji. Nisam ušao, ali sam izašao na „velika vrata“.

Što je najbitnije, ostao sam u dobrim odnosima sa svima. Predsjednik Mešihata, muftija Aziz ef. Hasanović, mi je uručio prigodnu hediju i upriličio sjednicu Savjeta u Gunji, kao oproštaj sa mnom. Bile su sve kolege imami, trojica su se ispričala, nisu mogli doći, džematlije su također bile na visini, iznenadili su me i obradovali poklonom — financirali su mi put na Umru.

Sada kada je sve prošlo, a i ranije, često sam se preispitivao, osvrtao nazad — gdje sam bio, šta sam radio, šta sam dao, šta sam dobio, šta zatekao, šta ostavio, šta nosim. Da li sam ja vrijedan toga, da li je to vrijedno mene? Da li bih bio spreman ponovo sa dvadeset dvije i po godine krenuti iz početka? S ovom pameću — ne bih. Mog nasljednika Ensar ef. Joldića sam osim islamski pozdravio i rudarski — sretno.

Bosnian News Service: Koliko dugo ste bili imam u Gunji i koji periodi ili događaji su Vam ostali najposebniji u sjećanju?

Bešić: Došao sam sada već davne 1981. godine u 12. mjesecu, staž mi ide od 01.01.1982. godine, i bio sam imam u Gunji punih 43 godine i 8 mjeseci.

Moj boravak i rad bio je vrlo dinamičan, jer mi smo bili generacija „gazinovaca“ (svršenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, op. a.) koja je bila veoma motivirana, kreativna, „napaljena“, bezkompromisna, sa iskrenom namjerom, bez ikakve osobne koristi, spremna na sve izazove, da se žrtvuje na oltaru vjere — oltar i jeste žrtvenik, nije tron — i, rekao sam više puta, osjećala se pozvanom i prozvanom da mijenja svijet.

Nismo naišli niti na potporu niti na razumijevanje, nažalost, ni u strukturama tadašnje Islamske zajednice. Bilo je to vrijeme neposredno poslije Islamske revolucije u Iranu. Islam je prestao biti tzv. „džamijska vjera“. Islam je izašao iz džamije, došlo je do novog pristupa — vjeru se više nije tretiralo kao skup sakralnih obreda. Islam više nije zbirka dova, nego sustav života. Tada sam ja donio i obznanio nešto što se zove Ideja. Tek kasnije ću shvatiti da je to uzrok svih mojih kasnijih problema — da je Ideja nepoželjna i opasna stvar. Nema svatko pravo na Ideju, i da se zbog ideje ide na robiju i gube glave.

Plata od 35 maraka

Bosnian News Service: Kakve su Vas okolnosti dočekale u Gunji tog vremena?

Bešić: Vjerska zajednica je bila de facto „pogrebno društvo“. Reforme i promjene su bile nužne, ali teško provodive, jer je struktura džemata i džematlija bila takva da moj čitav prvi saf, njih petnaest, nije imao zajedno osnovnu školu. Trebalo je biti oprezan, jer je došla i 1983. godina, za nas posebno zanimljiva zbog „Sarajevskog procesa“, gdje smo svi bili pod posebnom prismotrom.

Naš džemat je heterogenog sastava — „Jugoslavija u malom“ — živjelo je 17 nacija plus komunisti. Mi muslimani tada nismo bili neke visoke nacionalne svijesti, pa tako i nacionalno (ne)opterećeni. Iako nas je uvijek bilo oko 30%, nismo bili zahtjevni. Sjećam se kako je tada jedan poznanik za nas rekao: „Muslimani su kvalitetan biološki materijal sa malo prohtjeva.“ Tada to nisam razumio, ali jesam zapamtio i često ponavljam.

Uvjeti za rad bili su nikakvi. U džamiji sam zatekao hasure i ovčije kožice. Nije bilo vode, česme uopće, bila je pumpa s vodom koja nije bila za piće. Vodu za piće smo donosili u kanisterima i na biciklu. Vanjski WC bez vrata. Kupam se u hamamu, a mi smo u kući tada imali dva kupatila i TV u boji. Nitko od mojih nije vjerovao da ću ostati.

Tjedan dana su ostavljali vanjska vrata otključana i cirkuzali, kao: „Doći će on, nema šanse da on tamo ostane.“ Mojima je bilo žao i teško, rahmetli baba je rekao da napustim džemat, vratim se kući, uplatit će mi u Njemačkoj Ladu specijalku. Međutim, nisam pristao — bio sam mlad i ponesen Idejom, i inatom. Čvrsto odlučan da ja tu mogu i moram napraviti posao.

Kako sam rekao, nije bilo razumijevanja i podrške, što je opet bio motiv više. Bilo je teško, mnogo problema, mladih u džamiji nema, stariji su protiv svih promjena. Došlo je do sukoba i sa džematlijama i sa strukturama Islamske zajednice. Dva puta sam razrješen, pa vraćan u službu. Taman se to sleglo, došla je inflacija, plata je dugo bila u protuvrijednosti 70 maraka, a jedan mjesec ili dva — 35 maraka!

Međutim, moji roditelji su to subvencionirali...

Kroz četiri rata...

Bosnian News Service: U tim okolnostima dočekujete rat i raspad bivše Jugoslavije, pozicija Gunje je bila iznimno specifična?

Bešić: Disolucijom države već je počelo nacionalno prebrojavanje i prestrojavanje što je, nažalost, eskaliralo i dovelo do rata. Trebalo je biti oprezan, da ne kažem mudar. Treba spasiti narod, spasiti i obraz i glavu, biološki i fizički opstati, pa ćemo se kasnije ideološki dotjerivat i nadograđivat.

U tome sam, hvala Bogu, uspio. O tome kako, moći ćemo posebno razgovarati, i to je posebna tema. Izbjegnut je i najmanji sukob. Mi smo osjetili de facto četiri rata ili da budem blaži — sukoba: Srba i Hrvata, sukoba Srba i Bošnjaka, sukoba Bošnjaka i Hrvata i među bošnjački ili bratoubilački sukob u Bosanskoj krajini, jer u Gunji živi 55 domaćinstava iz Krajine, konkretno iz Velike Kladuše.

Sve smo to izbalansirali zahvaljujući razumnim i pametnim ljudima. Prihvatili smo u naše kuće desetine tisuća izbjeglica, bili smo prva stanica, bilo ih je dva puta više nego nas, nitko nije dolazio iz političkih i drugih struktura BiH, jedina adresa je bila džamija, koja je bila i ambasada i konzulat.

Bio sam involviran u sve što se dešavalo i na lokalnoj i na regionalnoj razini, moja uloga, bez ikakve lažne skromnosti, realno je bila presudna. Bio sam kulturno, sportski i politički angažiran, dio vlasti. Obnašao sam sve funkcije osim načelnika općine. Član, potpredsjednik i kasnije predsjednik Vijeća općine Gunja, član poglavarstva općine, Zamjenik načelnika općine iz reda Bošnjaka, tri mandata predsjednik Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine itd.

Kažu mi neki prijatelji u šali, da imam solidnu biografiju, jedino mi fali malo zatvora. Bio sam pripravan na sve, realno pozicioniran, znao sam šta hoću (spasiti i zadržati narod, sačuvati i obraz i glavu), sve će ovo proći i jednog dana biti jučer, trebati će prošetati čaršijom uzdignute glave.

Pripravan sam sa svakim i koalirati i kolaborirati. Nismo se junačili, jer gdje god ima heroja — nema naroda. Kod nas se na žalost herojstvo mjeri mrtvima, i ja da bi bio heroj morao bi imati mrtvih, ili tamo ili ovamo.

Mi to nemamo i ja sam, hvala Bogu „izdajnik“. Nije bilo sufliranja sa strane i nisam htio da mi netko dolazi bilo od kuda, da mi kaže kako mi je u Gunji. Naša džamija za vrijeme rata, ili ratova, niti jedan namaz nije ni kratila a kamoli preskočila.

Bio sam i ostao uspravan, osoba sa stavom, neovisan, beskompromisan, uvijek rekao šta mislim, ne znači da sam u pravu, osobito tada, ali vrijeme je pokazalo kako stvari stoje. Sa mnom je svatko znao na čemu je, u Zajednici to nisu voljeli, ali su to neki drugi prepoznali i 2019. godine naša Županija Vukovarsko‑srijemska mi je dodijelila najveće priznanje, Nagradu za životno djelo. Pripala mi je i čast da se u ime laureata zahvalim i obratim skupštini, sve je popraćeno velikim pljeskom, biti ću neskroman ako kažem — ovacijama.

Dobri muftija Aziz

Bosnian News Service: Gunja je teško bila pogođena i poglavama 2014. godine. Kakvu ste ulogu imali u tim događajima?

Prebrodili smo rat(ove), malo se oporavili, dogodila nam se poplava ili potop, u kućama pa i u džamiji je bilo oko dva metra vode, ostali smo bez ičega, opet od nule i opet je Islamska zajednica i naša džamija odigrala ključnu ulogu. Prilikom prve posjete poplavljenoj Gunji, naš predsjednik Mešihata muftija dr. Aziz Hasanović, inače emotivac, ganut viđenim je odmah hrabro izjavio: „Niste sami, mi ćemo vas ako treba hraniti dvije godine“, tako je i bilo.

Pripremalo se i dijelilo dnevno i do dvije tisuće osamsto obroka punih osamnaest mjeseci. Sve to je koordinirao i ispoštovao naš uvaženi Muftija Hasanović i na tome smo posebno zahvalni. Kasnije je angažirao mnogo sponzora, posebno Republiku Tursku, koja je između ostalog darivala stotinu krava i pedeset plastenika od preko 150 kvadrata, i bila je drugi sponzor, odmah poslije Vlade RH.

Taman smo obnovili Gunju od poplave, došla je zarazna bolest Korona, koja nas je opet zaustavila ili u najmanju ruku dobro usporila. Skoro cijelo vrijeme su nas pratile neke nepredviđene situacije, pa je jedan prijatelj za mene rekao da sam „hodža za posebne namjene“...

Sutra: O imamskoj službi, misiji i „nehljebovcima“; životu na granici i vezanosti za Bosnu; o teškim trenucima; pruka mladim imamima.

__________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.