Piše: Ahmed Aziz

Više od tri mjeseca, više od dva miliona ljudi trpi dosad nezapamćenu katastrofu – pravu glad u svakom smislu te riječi – usred nemilosrdnog rata, neumoljive opsade i neoprostive šutnje međunarodne zajednice.

Glad u Gazi postala je svakodnevna stvarnost. Više nije riječ samo o osjećaju uskraćenosti; ona se očituje u prizoru ljudi koji se ruše na ulici od čiste iscrpljenosti.

Djeca, žene, starci – niko nije pošteđen. Vlastitim očima svjedočimo tijelima koja se ruše na pločnicima, životima izgubljenima pred ruševinama pekara ili na punkotovima za distribuciju pomoći koje nikada ne donesu pomoć, prenosi MEE.

Cijena jednog kilograma brašna premašila je 30 dolara, dok kilogram šećera sada stoji više od 130 dolara. Većina hrane je potpuno nedostupna ili toliko rijetka da djeluje kao iluzija.

Tragedija nije samo u cijenama, već u izostanku osnovnih potrepština. Ljudi ne odbijaju kupovati – nema više ništa za kupiti.

Nema ulja, nema riže, nema kruha – nema čak ni konzerve tune. Povremeno se može pojaviti šaka crvenih paprika ili boca deterdženta – crna ironija pred licem gladi.

Područja označena kao "sigurna", poput sjevernog Rafaha ili četvrti Qataneh, pretvorila su se u zone smrti.

Izgladnjeli civili koji dolaze tamo tražiti pomoć – postaju mete.

Prema Ujedinjenim nacijama, izraelske snage ubile su više od 1.000 Palestinaca od kraja maja dok su pokušavali doći do hrane. Deseci i dalje ginu svakog dana.

Kako je upozorio bivši UN-ov čelnik za humanitarnu pomoć Martin Griffiths, ova namjerna glad predstavlja "najgori zločin 21. stoljeća".

Možda je najpotresnija slika bila ona dojenčeta Yahye al-Najjara, starog svega nekoliko mjeseci, koje je umrlo uslijed teške pothranjenosti. Njegovo sićušno tijelo bilo je svedeno na kosti obavijene prozirnom kožom – razoran prizor, u središtu Palestine, pred očima svijeta.

Nepodnošljiva glad

Više ne govorimo o gladi kao apstrakciji. Glad nas ubija u Gazi, ali svjetski čelnici su ti koji bi trebali umirati od srama.

Djeca svakodnevno viču: "Hoćemo hljeba!" "Hoćemo jesti!" Ali niko ih ne hrani. Moji mali rođaci, stari samo pet godina, bude se u zoru moleći oca da im donese hljeb, ali on ga ne može priuštiti. Jedna štruca postala je luksuz.

Neki očevi počeli su bježati iz svojih šatora, nesposobni podnijeti poglede razočaranja u očima svoje djece.

Vidio sam majku kako se moli da joj djeca umru, jer ih više ne može nahraniti.

Neke majke sjede pred ulazima svojih šatora, s očima punim suza, šaptom upućujući dove: "Bože, uzmi ih… oslobodi ih ove patnje."

Na ulicama, ljudi više ne hodaju. Vuku svoja tijela. Slabost je toliko ekstremna da im noge više ne drže. Lica su utonula, bez trunke života. Djeca su kosturi. Muškarci blijedi i izmučeni, vuku svoje kosti u tišini.

Vlastitim očima vidio sam starca, preko 70 godina, kako moli mladića da mu podijeli komad kruha. Je li nas glad dovela dotle da naši stariji moraju prositi za zalogaj?

Mi koji smo oženjeni više ne možemo nahraniti svoje supruge. Mjesecima ne razmišljam o djetetu – ne iz izbora, nego zato što je ovaj genocid uništio svaku mogućnost da zamislim budućnost za njega.

Svako jutro, moja me supruga pita: "Što imamo za jesti?" A ja odgovaram, gutajući sram što ne mogu zaštititi osobu koju volim: "Postim danas."

Postimo iz očaja, ne iz pobožnosti. Pijemo vodu – kad je ima – i zavaravamo se nadom, samo da preživimo dan.

Izmišljeni obroci

Naši dnevni obroci su izmišljeni iz ničega: leća pomiješana s tjesteninom, riža kuhana na vatri od drva, juha od obične prokuhane vode. Jedemo – i ponovno ogladnimo sat vremena kasnije. Spavamo da pobjegnemo od gladi, ali se ona probudi s nama.

Tokom dana vrtimo se u glavi. Šutimo. Tješimo jedni druge riječima. Odrijemamo, nadajući se da će bol popustiti. Izgubio sam 14 kilograma, i još se borim. A što je s onima bez posla? Bez novca? Bez ikoga?

Na ulici, pod užarenim julskim uncem, dijete s čežnjom gleda prodavača koji prodaje ledenu vodu. Čaša stoji pola dolara, ali nitko je ne može priuštiti.

Nema struje, nema ventilatora, nema hlada – samo žeđ koja se lijepi za zrak. Netko prolazi i jede sendvič, a za njim se skupi pet ili deset djece, možda i staraca, moleći za zalogaj. Ne tjera ih pohlepa, već očaj – jer su ljudi, a glad im je uzela sve drugo.

Tržnice, gdje još postoje, prazne su.

Bolnica Nasser, posljednja linija života u južnoj Gazi, postala je mjesto okupljanja onih koji pokušavaju preživjeti. Nema ni lijekova ni hrane – samo krici majki, suze pacijenata i onih na rubu gladi ili smrti.

Tiho smaknuće

Smrt više nikoga ne plaši u Gazi. Za mnoge, postala je san. Umrijeti od gelera ili zračnog udara lakše je nego umrijeti gledajući kako ti dijete umire od gladi, ili kako ti žena ne može ni stajati.

Smrt ovdje nije kraj – ona je oslobođenje.

Svijet vidi i čuje, ali ne čini ništa, kao da naši životi nisu vrijedni življenja.

Ono što se danas događa u Gazi nije prirodna katastrofa. To je namjerno izazvanba glad – masakr u tišini, dok ljudi izumiru neviđeni. Stanovništvo se gladni – polako, okrutno, planski.

Istovremeno se uništava infrastruktura. Bolnice se bombardiraju. Civili se ubijaju dok se okupljaju oko kamiona pomoći punih brašna, a svijet promatra iza ekrana, ne uzdrman ni trunkom čovječnosti.

Ovo je sada Gaza: grad bez svjetla, nastanjen ljudima koji čekaju kraj. Ne traže čuda – samo malo hljeba, malo lijekova i malo dostojanstva.

Svijet vidi i čuje, ali ne čini ništa. Kao da naši životi nisu vrijedni življenja.

Ne pišemo da bismo plakali, već da bismo prenijeli istinu onakvom kakva jest: Gaza se guši od gladi, utapa u mraku i biva uništena pred očima svijeta.