Piše: Taqwa Ahmed Al-Wawi

Veći dio svog života jedva da sam marila za hranu. Često sam preskakala obroke, a ponekad mi se apetit potpuno gubio – naročito tokom ispita.

Kod kuće su me grdili što ne jedem kako treba, dok su se prijatelji u školi šalili da živim na “solarnu energiju”.

Ali ništa što sam doživjela – nijedan propušteni obrok – nije me moglo pripremiti za ovo, prenosi MEE.

Ovo nije gubitak apetita. Ovo nije faza. Ovo je gladovanje u Gazi – glad nametnuta od strane Izraela. Ona proždire svaku misao i svodi tijelo na puko preživljavanje. Nema utjehe, nema snage, nema fokusa – samo oštar, neumoljiv bol gladi.

I nije slučajan. Ovo je sistematski projekt jedne genocidne vlasti koja želi da nas kazni.

Danas gladujemo – i svijet gleda.

Najgore od svega? Glad nije samo fizička. Ona nam je preuzela naše umove. Ne mislimo o učenju, ni o budućnosti. Samo o hrani. Kako je pronaći. Kako je platiti. Kako preživjeti.

Kazna, a ne cijene

U petak, 18. jula, ovo su bile cijene osnovnih prehrambenih namirnica u Gazi:

1 kg brašna = 200 šekela (60 USD) 1 kg šećera = 400 šekela (120 USD) 1 kg tjestenine = 100 šekela (30 USD) 1 kg riže = 150 šekela (45 USD) 1 kg krompira = 100 šekela (30 USD) 1 kg leće = 80 šekela (26 USD) 1 kg paradajza ili patlidžana = 90 šekela (24 USD)

Ovo nisu cijene – ovo su kazne.

Čak i kad uspijete skupiti novac, pojavljuje se novi problem: valuta.

Trgovci odbijaju stare, poderane ili malo uprljane novčanice. Ako ih i prihvate, naplaćuju 45% provizije.

Zamislite da nemate ništa – a da vas onda kazne i za ono malo što imate.

Cijena brašna skoči s 70 (oko 21 dolar) na 200 šekela (oko 60 doalra) preko noći. Sve je nestabilno, kao da se osnovna hrana pretvorila u robu na berzi gdje se preživljavanje trguje iz sata u sat.

Četvero ljudi može obići i do pet pijaca i opet se vratiti praznih ruku. A ako i nađete nešto – to nije dovoljno - ni za jednu osobu.

Kuhanje onog malo hrane što imamo više ne donosi utjehu. Ložimo vatru čim stignemo – drvo, plastika, krpe.

Dim nas guši, peče oči i lijepi se za kožu kao težak pokrivač.  Donosi kašalj, pogoršava astmu i oduzima dah starima i slabima.

Stajanje pored plamena iscrpljuje ono malo snage što je ostalo. Ruke drhte dok miješaju lonac.

Ne posežemo za hranom iz želje, već iz borbe – jer glad je rat koji se svakodnevno ponavlja.

Djeca umiru od gladi

Nove brojke objavljuju se svaki dan. A svaka od njih predstavlja pravo dijete, pravu smrt.

jula, najmanje 15 Palestinaca – uključujući četvero djece – umrlo je od gladi u jednom danu, čime je broj umrlih od gladi od 7. oktobra 2023. porastao na 101 – uključujući 80 djece.

Prema UNICEF-u, više od 6.000 djece hospitalizirano je u junu zbog akutne neuhranjenosti. Procjenjuje se da 930.000 djece sada trpi katastrofalnu glad, dok je 650.000 djece mlađe od pet godina u riziku od smrti uslijed gladi.

Ministarstvo zdravstva u Gazi navodi da je 115 osoba umrlo od gladi i neuhranjenosti – uključujući 81 dijete.

A svijet i dalje gleda. Hladan, nijem.

Jedna poruka koja kruži Gazom upućena arapskom i islamskom svijetu glasi:

„Vi ste naši protivnici pred Bogom. Vi ste protivnici svakog djeteta, svake udovice, svakog siročeta, svakog raseljenog i izgladnjelog čovjeka. Vaša šutnja omogućila je ovaj genocid. Držimo vas odgovornima za ovo krvarenje.“

Gdje ste, svijete? Gdje su vam srca? Gdje je vaša sramota?

Moćnici spavaju u miru. Njihova djeca jedu i smiju se. Naša plaču dok idu na spavanje – moleći za hranu – i ponekad se ne probude.

Pakao gladi

Pričamo s prijateljima o tome šta ćemo danas jesti. Ne mislim na klasično planiranje obroka. Mislim doslovno: „Šta možemo danas jesti?“ To je postalo strašno pitanje.

Većina nas preživljava na jednom obroku dnevno – ako se to uopšte može nazvati obrokom. Neki piju samo vodu. I to nije čista voda. Ali nikog nije briga. Glad briše sve standarde.

Još gore – neki trgovci gomilaju hranu. Ne bojim se to reći naglas – jer smo svi bijesni. Ti trgovci ne predstavljaju narod Gaze. Oni nisu tijelo – oni su bolest koja ga izjeda.

Zarobljeni smo u ciklusu bola i gladi. Emocije su nam zaleđene. Ljudi umiru, a mi nemamo ni priliku da se oprostimo. Samo nastavljamo – nijemi i gladni.

Moja prijateljica Hala ispričala mi je bolnu priču: njena sestra je ostala udovica tokom agresije. Ima malu djecu. Plače svaki dan – ne zato što joj nedostaje muž, već jer nema šta da im da da jedu!

Ovo nisu dramska pretjerivanja. Ovo je naša stvarnost. A postoje i gore price. Toliko mračne da ih riječi ne mogu opisati.

“Mama, gladan sam”

S prozora svoje sobe, moja najbolja prijateljica Aya gleda kako se sve odvija.

Narodna kuhinja nalazi se pored stadiona Stars. Nekad mjesto za igru, sada simbol preživljavanja.

Prije izlaska sunca, ljudi se počinju okupljati. Čekaju u tišini, u prašini, u gladi, držeći prazne lonce – kao da će čekanje prizvati hranu.

Šesnaest velikih lonaca kuha leću – žutu ili smeđu – ili rijetku supu napravljenu od ostataka.

Nema soli, nema začina, nema okusa. Nije ni bitno... Ako ne jedu iz narodne kuhinje – ne jedu uopće.

Svaka osoba dobije jednu kutlaču. Samo jednu. Ne može zasititi ni jednu osobu, a kamoli porodicu od deset članova. Djeca, starci, majke, pa čak i mladići – svi se guraju. Gomila se gura. Tijela se zbijaju. Kipuća leća se prosipa po golim rukama. Ljudi se ne trzaju. Bol je manje važna od gladi. Nema reda, nema linije. Samo potreba. Samo borba za  preživljavanje.

Djeca od deset godina stoje naprijed – odgovorna da donesu nešto – bilo šta – svojim porodicama. Ipak, lonci se isprazne prije nego što red završi.

Aya je gledala ljude kako se ruše od gladi – njihova iscrpljena tijela više ne mogu izdržati.

Vidjela je majku kako plače držeći sina – ne zato što je ranjen, već jer ju je pogledao suznim očima i rekao:

„Mama, gladan sam.“

A ona nije imala ništa. Ni komadić hljeba.

Genocid glađu

U Gazi djeca ne plaču zbog slomljenih igračaka – već zbog gladi.

Ne gladujemo slučajno. Gladujemo planski.

Jedno dijete je umrlo u snu. Ne od bombe, ne od metka – već od gladi.

Glad ga je ubila. Tišina ga je sahranila.

Gdje ste, Arapi? Gdje ste, ljudi? Zašto je svijet gluh i slijep za Gazu?

Zašto je hljeb postao fantazija, a voda san?

Gazi ne treba sažaljenje. Gazi treba akcija. Treba joj glas. Tišina mora biti razbijena.

Onaj dječak je umro gladan - ali vođe svijeta trebaju umirati od stida.

Kao studentica, pokušavam se mentalno održati pisanjem. Polažem završne ispite online – studiram englesku književnost na Islamskom univerzitetu u Gazi – istom onom koji je Izrael uništio.

Pokušavam učiti praznog stomaka, sa zamagljenim umom i slabim tijelom.

Prsti mi drhte dok pišem odgovore. Pitanja mi se mutno prikazuju pred suhim očima. Glad krade fokus, misli i snagu. Ne mogu sjediti uspravno, jedva dišem.

Zujanje dronova i urlik aviona proganjaju moje neprospavane noći. Umor me lomi, ali moram izdržati. Ne mogu si priuštiti da padnem – iako moje tijelo posustaje.

Ne gladujemo slučajno – planski nas izgladnjuju. Ovo nije prirodna katastrofa, već namjerno izazvana. Genocid glađu.

Zar to ne vidite? Zar to ne čujete? Zar ne vidite djecu s natečenim stomacima. Zar ne vidite majke koje padaju u redovima za hranu. Starce koji se tope pred našim i vašim očima.

Imate li oči da vidite? Uši da čujete? Nazovite to pravim imenom...

Mi nećemo oprostiti. I nećemo zaboraviti.