Piše: Dr. Senad Agić

Na Ahiret je preselio jedan od onih rijetkih ljudi koji svojim prisustvom osvijetle prostor, a svojom šutnjom govore više nego mnogi u svojim govorima. 

Halil Brzina — u ratu general, u miru šejh. Čovjek čvrste ruke i mehkog srca, odlučan kada treba braniti istinu, a blag i nježan kada treba liječiti duše. Bio je šejh-baba Hulusija ne samo po duhovnoj lozi, već i po širini srca, blagosti pogleda i dubini mudrosti.

Nikada nije dangubio. Vrijeme mu nije curilo, već se trošilo svrsishodno — u namazu, u savjetu, u susretima, u službi Bogu i ljudima. Svakom je prilazio s ljubavlju i nijjetom koji bi i kamen omekšao. Nosio je u sebi rijetku karizmu i neobjašnjivu duhovnu energiju — onu koja se ne uči, već daruje, a on ju je znao čuvati i dijeliti.

Skroman u držanju, ponizan u govoru, odmjeren u reakciji, dostojanstven u svakom hodu. Uticajan bez težine. Lahak — a težak po tragovima koje ostavlja u srcima ljudi. Takvi ne umiru – oni ostaju živi u sjećanjima, dovama, i tihim suzama koje se ne vide, ali dugo teku.

Meni će posebno nedostajati naši susreti kada dođem na odmor. Bio je od onih koji ne čekaju da ih zovneš — čim bi saznao da sam stigao, on bi mene prvi pozvao, s onim poznatim glasom: “Kada ćeš nam doći kad ćemo se vidjeti?” Ta njegova gesta govorila je više nego stotine riječi — bila je izraz ljubavi, pažnje i radosti zbog susreta.

Mislim da je Halil Brzina uspio u nečemu što je svojstveno samo najboljima: razvio je u sebi osobinu Allahovog Poslanika, a.s., zbog koje su svi oko njega mislili da su upravo oni njemu najdraži. Takvo srce, takav šejh, takav general, takav insan uvijek je bila rijetkost.
Allahu moj, primi ga u Svoje milosti, oprosti mu grijehe, nagradi ga Džennetom i pridruži ga onima koje si posebno volio. Amin.