U Mostaru je početkom dvijehiljaditih izlazio časopis Status. Bez straha od pretjerivanja, možemo reći da je to bio jedan od najznačajnijih hercegovačkih kulturno-socioloških poduhvata svih vremena. Uredništvo je imalo veselu naviku da svaki broj promovira i u Sarajevu, a promocije su često praćene naknadnom degustacijom vina, što je svemu davalo neodoljiv mediteranski šmek.

Ako postoji praksa koja se u skoro četvrt vijeka naše demokratije kristalizirala onda je to da kada, u institucijama čija je svrha zaštita kolektivnih interesa, nebošnjaci preglasaju Bošnjake to je demokratija, dok kada Bošnjaci nadglasaju nebošnjake to je – majorizacija. Tačnije, demokratski poredak – ako ćemo pravo i mir – u BiH temelji se na principu da je demografska manjina ustvari politička većina.

Zanimljiva je ova hajka na Željka Komšića i zato smo već objavili dva teksta Ive Komšića. Treba konstatirati da Draganu Čoviću strašno smetaju glasovi Bošnjaka za Željka Komšića, a ne smetaju mu srpski glasovi koje je on dobio u općinama s većinskim srpskim stanovništvom u Federaciji BiH (Glamoč, Drvar…), kao ni oni srpski glasovi koje je pokupio u samom Sarajevu.

Iako su bh. političari obećavali da uvođenje akciza na naftu i naftne derivate neće prozrokovati poskupljenje, slagali su nas sve! Ne prvi put....

I kada se učinilo da se tom jadu šutnje nekadašnjeg grada nema šta golemo dodati, pokazalo se da ima. Eto Njega iz sumnjivo pobjedničkog SDA mraka sa urnebesnom izjavom: " Sarajevo smo doveli na nivo metropole. I sada hoće da nam ga uzmu!"

Svaki, pa i verbalni napad na policiju je svojevrsni atak na državu. Tako je to svugdje u svijetu, prenosi Radiosarajevo.ba.

Dragan Čović ima otvoreno političko savezništvo s Miloradom Dodikom, forsira SEGREGACIJU UČENIKA u školskom sistemu, proglašava Mostar ‘stolnim hrvatskim gradom’ i slika se s osuđenim ratnim zločincima. Zato je izgubio na izborima

Ako ništa drugo, »fenomen Komšić« pokazuje da ne postoji tek jedno »hrvatstvo«. Ne postoji – kad smo već prisiljeni o tome raspravljati – samo tuđmanovsko, mrzovoljno, isključivo, u sebe zatvoreno »hrvatstvo«, koje sebe dokazuje tek time što se odvaja od sebi sličnih, pa u tome odvajanju ne preže, vidjeli smo, ni od zločinačkih metoda.

Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima...

Kažu da su prvi posjetioci kino-predstava u panici skakali sa svojih sjedišta i bježali iz sale kada bi na platnu vidjeli voz što im se, vjerovali su, približavao. Prvi bioskop u Crnoj Gori otvoren je 1910. godine na Cetinju. Njegov vlasnik bio je Ljubomir Tamindžić.