Razgovarao: Jasmin Agić

Odjeci drugostepene i konačne presude Radovanu Karadžiću još se nisu primirili, a intelektualna i javnost uopće ne prestaju voditi polemike o tome koliko je preinačenje kazne u doživotni zatvor pravedno s obzirom na to da Haški sud zločine u sedam bh. općina nije kvalificirao kao genocid, prenosi Al Jazeera Balkans.

Osim toga, mnogi su nezadovoljni i dijelom presude koji se odnosi na dokazivanje direktne povezanosti Srbije s ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini, a dio javnosti sadržaj pravne odluke tumači i kao konačno aboliranje Srbije od ratne odgovornosti.

Iako kaže da je "razočaravajuće da je u Karadžićevoj presudi propuštena prilika da se zločini počinjeni u sedam bh. opština kvalificiraju kao genocid", profesorica Edina Bećirević iz Sarajeva, s druge strane, smatra da javnost ne treba s toliko negativnih emocija doživljavati rad suda.

Mišljenje stručnjaka koji se bave tematikom ratnih zločina, ističe Bećirević, jest da postoji velika vjerovatnoća da će dokazivanje genocida počinjenog 1992. biti izvedeno u slučaju Ratka Mladića, jer je mnogo jednostavnije dokazati zapovjednu vojnu odgovornost nego političku.

Bećirević je optimistična i kad je riječ o osvjetljavanju uloge Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, a procesi Jovici Stanišići i Franku Simatoviću, koji su obnovljeni pred Haškim tribunalom, iznijet će na svjetlo dana mnoge činjenice koje govore u prilog tome da je Slobodan Milošević, preko državne službe bezbjednosti, imao efektivnu kontrolu nad srbijanskim jedinicama koje su ratovale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Bećirević je autorica niza članaka i naučnih studija u kojima se bavila problematikom ratnih zločina, a njena knjiga Na Drini genocid prevedena je na engleski jezik i objavljena u izdanju prestižnog Yale University Pressa. Knjiga je izazvala veliku pažnju međunarodne akademske javnosti. Između ostalog, Bećirević se bavi pitanjima genocida, ratnih zločina, tranzicijske pravde i ekstremizma, a u akademskoj 2011/12. boravila je u Sjedinjenim Američkim Državama kao korisnica Fulbrightove stipendije.

Drugostepenom presudom Radovanu Karadžiću propuštena je prilika da se zločini počinjeni u sedam bh. općina pravno kvalificiraju kao genocid. Koliko, po Vašem mišljenju, takva pravna kvalifikacija odgovara onome što se događalo na području sedam navedenih općina tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995?

Prije nego što se dotaknemo toga koje su sve prilike propuštene u ovoj drugostepenoj presudi Karadžiću možda bismo trebali razmotriti šta je sve dokazano presudom. Većina svjetskih medija naglasak je stavila na to da je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja ratnom zločincu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske, kazna podignuta na doživotni zatvor. Osuđen je za četiri udružena zločinačka poduhvata, što bi, da su na međunarodnoj političkoj sceni drugačije okolnosti, svakako imalo utjecaj na opstanak Republike Srpske. Ali i ovako, ako političke elite u Republici Srpskoj krenu putem otcjepljenja, svakako bi to bio presudan argument da liberalni dio međunarodne zajednice, koji još može da povuče konce u Bosni i Hercegovini, takve namjere zaustavi.

I da, zaista jest razočaravajuće što je u presudi Karadžiću propuštena prilika da se zločini počinjeni u sedam bh. opština kvalificiraju kao genocid. Posebno je to razočaravajuće za Bošnjake i Hrvate iz Prijedora. Pratila sam dinamiku rada Haškog tužilaštva u vrijeme obnavljanja optužnice Karadžiću nakon njegovog hapšenja i moram reći da, iako sudska vijeća imaju veoma visoke standarde za dokazivanje genocida, ni u samom Haškom tužilaštvu nije bilo dovoljno entuzijazma da se dokaže genocid za 1992.

Niti su se, čini mi se, dovoljno trudili. Dokazi iz Tomašice, najveće pojedinačne masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, samo su djelomično uvedeni u predmet "Karadžić", ali su u potpunosti uvedeni u predmet Ratka Mladića, tako da to poglavlje o dokazivanju genocida za 1992. nije završeno. Stručnjaci koji su pratili rad Haškog tribunala smatraju da postoji velika mogućnost za dokazivanje genocida za 1992, posebno zbog činjenice da je utvrđivanje komandne vojne odgovornosti za genocid jednostavnije od dokazivanja političke odgovornosti.

Pravne kvalifikacije o haškim predmetima koje se odnose na genocid povezane su i sa dokazivanjem je li onaj ko je optužen imao genocidnu namjeru. A dokazivanje genocidne namjere haške sudije podigle su na veoma visok nivo. Ta pravosudna praksa je zakomplicirala i standarde za karakteriziranje historijskih slučajeva genocida. Međutim, u zapadnim akademskim krugovima genocid se posmatra kao proces, a genocid u Bosni i Hercegovini najveći broj relevantnih autora u ovoj oblasti tretira kao proces koji je počeo 1992, a kulminirao 1995. godine i to uključuje kvalifikaciju genocida za 1992. u istočnoj Bosni, kao i u Bosanskoj krajini.

Mnogi pravnici, intelektualci i politički analitičari smatraju da je presudom Karadžiću Srbija abolirana od učešća u ratu u Bosni i Hercegovini. Vi ste osoba koja se bavila proučavanjem zločina genocida na prostoru istočne Bosne, tačnije, bosanskog Podrinja i, po Vašim saznanjima, jesu li vojne, policijske i paravojne jedinice iz Srbije učestvovale u zločinima na tom području?

U Vijećnici je u maju 2018. otvoren Informativni centar o MKSJ, u koji je prebačena kompletna arhiva Haškog tribunala. Onima koji su zainteresirani za ovu temu prije svega preporučujem da pogledaju svjedočenje britanskog generala Ruperta Smitha, koji je svjedočio protiv Miloševića. Tokom ovog svjedočenja Milošević je u jednom trenutku i sam rekao da nije tajna da je Srbija na platnom spisku imala oficire iz VRS-a iz Bosne i Hercegovine, ali da to, navodno, nije podrazumijevalo i komandu. General Smith odgovorio je: "Onaj koji plaća ček obično je i osoba koja ima kontrolu." Također je korisno pročitati i ekspertni izvještaj Haškog tužilaštva u kojem je analizirano kako je Srbija finansirala ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U svakom genocidnom procesu tzv. paravojne snage imaju značajnu ulogu u činjenju genocida, bilo da je riječ o Ruandi, nacističkoj Njemačkoj ili Miloševićevoj Srbiji. U javnosti, ove se jedinice nazivaju paravojnim da bi se kreirala iluzija da država nema kontrolu nad njima. Slobodan Milošević imao je de facto i de jure kontrolu nad srbijanskim MUP-om, kao i nad Službom državne bezbjednosti. U slučaju Miloševića, tim glavnog tužitelja izveo je Miloševićevu kontrolu na osnovu njegove relacije s Jovicom Stanišićem. Svjedoci i dokumenti su potvrdili da je Milošević posredstvom Stanišića kontrolirao i Karadžića i Mladića. Preko Jovice Stanišića i Franka Simatovića kontrolirao je zloglasne Crvene beretke, ali i ostale specijalne jedinice, uključujući "šešeljevce", "arkanovce" i "Škorpione".

Jedan od najznačajnijih dokaza u posjedu haškog tužiteljstva bio je videosnimak sa proslave godišnjice osnivanja Crvenih beretki 1997. godine. Jovica Stanišić, koji je kontrolirao DB Srbije, obratio se Miloševiću riječima: "Gospodine predsedniče, sve što smo do sada radili bilo je uz Vaše znanje i Vašu saglasnost." Na istoj svečanosti Milošević je rekao da je čitao izvještaje o "uspesima" Crvenih beretki. Rečenica koja je Miloševića eksplicitno povezala sa svim aktivnostima Crvenih beretki u Bosni i Hercegovini bila je ona u kojoj Franko Simatović naglašava da su Crvene bertke osnovane 4. maja 1991. U međupresudi Miloševiću potvrđen je genocid za 1992. u Bosni i Hercegovini. A svi smo vidjeli i snimak na kojem pravoslavni pop posvećuje hladnokrvne ubice iz "Škorpiona", za koje je dokazano da su bili u sistemu specijalnih jedinica srbijanskog MUP-a, koji nekoliko minuta nakon toga zlostavljaju i ubijaju zarobljene Bošnjake u julu 1995.

Milošević, nažalost, nije doživio kraj sudskog procesa. Postupak protiv Stanišića i Simatovića je obnovljen i suđenje je u toku. Razumno je očekivati da će kroz ovaj predmet biti i pravno kvalificirana uloga Srbije u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini.

Međutim, i bez te presude tomovi knjiga ozbiljnih zapadnih autora koji su pretraživali ratne arhive ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini praktično tretiraju kao agresiju. Uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini uopšte nije upitna u ozbiljnim naučnim krugovima zbog toga što se oni koji se bave ovom temom ne oslanjaju samo na pravne kvalifikacije nego im sudske presude služe kao vodič za pretraživanje arhiva, analizu dokumenata i izjava svjedoka da bi ustanovili je li u određenom historijskom slučaju izvršena agresija i genocid.

Da se historičari pridržavaju samo standarda u pojedinačnim slučajevima, onda se i genocid nad Armenima ne bi nazivao genocidom. Konačno, 1915. godine nije ni postojala riječ "genocid". Ni Nirnberški sud nije donio presudu za genocid zato što je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida usvojena 1948, tako da kvalifikacija zločina u Bosni i Hercegovini i uloge Srbije u tim zločinima ne zavisi samo od haških presuda nego i od mišljenja međunarodnih stručnjaka.