Dok se zaoštravaju odnosi država Zaljeva, prijeteće lebdi mogući sukob Saudijske Arabije i Irana, a muslimanska krv je najjeftinija, kako bi to kazao hafiz Ismet ef. Spahić, nameće se pitanje kuda ide muslimanski svijet, pa i muslimani Balkana.

Neke od odgovora nudi tekst reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića u izdanju «Takvima» (El-Kalem) za 2016. godinu, koji se danas čini aktuelnijim nego ikada:

 Treći milenij gregorijanske ere za muslimane je započeo dramatično. Napadi na World Trade Center u New Yorku i Pentagon u Washingotnu i kasniji vojni odgovor Zapada rezultirali su destrukcijom Iraka, države koja se održavala na razmeđu arapsko-iranskih odnosa.

Napadi 11. septembra 2001. godine na tlu najmoćnije zemlje svijeta najavili su olujna vremena, koja traje i još dugo se neće smiriti. Svijetom islama su zavladali stihija, strah i patnja.

Taj svijet je i prije tih događaja bio izložen stalnim pritiscima zapadnih zemalja, najprije zbog palestinskog pitanja, a kasnije i iranske revolucije. Tragedija palestinskog naroda i njegovo bezočno ubijanje, protjerivanje i otimanje zemlje proizvela je velike traume.

Odlaganje trajnog rješavanja tog pitanja stvorilo je uvjerenje u jednoj grupi muslimana da bi se na nasilje moralo odgovoriti nasiljem, bez vođenja račun o posljedicama. Nažalost, u takvom pristupu rješavanju teških pitanja izgubljeni su razum i strpljenje, a vođenje važnih poslova emocijama uvećalo je tragediju Palestine.

Neki muslimani su stvar uzeli u svoje ruke i razglasili da je u ime ummeta rješavaju nagomilane probleme. Međutim, oni niti su izabrani od većine muslimana, niti imaju ovlaštenja i odgovornosti, a ni znanja i mudrosti da, poput mudre kraljice Belkise, sagledaju posljedice svoga činjenja: «Kada carevi osvoje neki grad – reče ona – oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade» (Rn-Neml, 34).

Tako je u srcu islamskog svijeta nastao vrtlog, koji je pokrenuo stare mezhebske podjele i prijeti da strovali u ambis stoljeća zajedničkog života te ukupno naslijeđe i tradiciju. Do pojave onovremenih «mesija», razlike koje su postojale među samim muslimanima bile su skoro neprimjetne i podražavale su bogatstvo raznolikosti i tolerancije.

Ranije generacije muslimana su uspjele izgraditi vlastiti svijet, utemeljen na stilu življenja prije nego na sistemu dogme. Mada su postojala različita učenja i pogledi na određena pitanja, ona su egzistirala uglavnom u domenu akademskih rasprava među ulemom koja je poznavala njihovu argumentaciju i sitne razlike na kojima se temelje.

Početkom XX stoljeća intelektualne elite, obrazovane van tradicionalnih centara islama, nisu imale namjeru da ispituju argumente na kojim je insistirala ranija ulema. Zarad svojih političkih programa i projekata, oni su već gotove doktrine suprotstavili drugima i na taj način zaoštrili razlike među muslimanima.

Ono što je među tradicionalnom ulemom važilo kao mogući pogled na svijet, oni su shvatili i propagirali kao jedinu istinu. I dok je na tradicionalna ulema koliko-toliko vodila računa o jedinstvu ummeta i cjelini njegovog naslijeđa, novi su «intelektualci» insistirali na čistoti vjerovanja – i po cijenu rastakanja zajednice. Nažaost, takvo stanje traje i danas.

Sukob koji je zametnut među muslimanima proizveden je na primitivnoj i jednostavnoj matrici podjela. To nije zahtijevalo velike intelektualna napore, jer je bilo važno zadobiti povjerenje muslimanskih masa, potrebno za ostvarenje određenih političkih ciljeva, a pod plaštom borbe za čistotu vjere. Strah koji je proizveden i nametnut bilo je lahko održavati preko sljedbenika (murida), koji su na sav glas zvonili o ugroženosti pravovjerja, i s jedne i s druge strane.

U svom sebičnom sukobu za primat u predstavljanju islama, u kojem jedni tu uzvišenu vjeru i njen savršen sistem svode na porodičnu tradiciju (šiizam), a drugi na generacijski projekt (selefizam), strada bogato naslijeđe islama podizano u mnoštvu tradicija.

Za razliku od vremena međusobnog uvažavanja i suživota, sada gledamo u raspleo na kome je okovan svijet islama.

Izgubljen je vidljiv i priznati duhovni, intelektualni i politički centar. Kriza i raspad vrijednosnog sistema započeti su mnogo prije nego što se ukazala njena spoljašnja manifestacija. Potpuno je vidljivo da gospodari naše epohe nisu oni što su nekada bili: pravnici, filozofi i sufije, već ostrašćeni i neiživljeni pustolovi, bez duhovnog utemeljenja, potrebnog znanja i odgovornosti za ummet. Veliki broj njih misli da se problemi islamskog svijeta, ali i svijeta uopće, mogu rješavati Aladinovom lampom i bez ulaganja truda.

U takvom okruženju nemoćno gledamo slike strašnih zločina, tragediju ljudi (muslimana, kršćana i jezida) koji su pobijeni i protjerani u nasilju što ga čine horde ubica, poniklih u materici podjela i materijalno podržavanih od bogatih, kojima bojište predstavlja tek poligon za pokazivanje mišića. Još dugo ćemo gledati kolone ljudi koji bježe, spašavajući žive glave od hordi koje zatiru sjećanja i otimanja uspomene na ljude i zavičaj.

Svijet kojeg smo poznavali ruši se i okončava u velikom potresu s katastrofalnim posljedicama. Ruše ga oni koju su se u kolijevku civilizacije sjatili iz svih krajeva svijeta, koji prema narodu kojeg zatiru ne osjećaju nikakvu empatiju. O veličini tragedije još je rano govoriti, iako traje godinama, kao i o njezinom smirivanju, sve dok ne budu postignuti ratni ciljevi. Svijet je zauzet zbrajanjem mrtvih i strahom od izbjeglica.

Muslimani, kojih se ova tragedija najviše tiče, nisu u stanju naći rješenje. Oni o svojoj sudbini kao ni o pitanjima na svjetskoj razini već odavno ne odlučuju. Dok se to ne dogodi, nagledat ćemo se tragedija, leševa ubijene i utopljene muslimanske djece koja tumaraju svijetom tražeći spas, od Sirije do Mijanmara.

Slika utopljenog dječaka na obali Turske, kojeg je ubio vihor rata, govori zornije od bilo čega drugog o muslimanskim pokretima i njihovim ideologijama. Njihovi skromni rezultat tokom jednog stoljeća jeste unaprijeđena statistika šehida. Nikakav djelotvoran politički rad, ekonomski ili kulturni program nisu ponudili, osim programa «islamizacije muslimana».

Njihov neuspjeh da budu alternativa vladajućim režimima i huntama proizveo je razočarenje. Horde koje pustoše muslimanski Istok posljedica su neuspjeha. Podaci s kojima se raspolaže govore da ovo zlo narasta do granica kada će trebati velika snaga i odlučnost da ga se zaustave.

Stanje među muslimanima neodoljivo podsjeća na epohu propasti antičkog svijeta i provale Mongola u svijet islama. Ovo je kraj jedne epohe u historiji muslimana, koja skončava u barbarizmu i nasilju. Da li će to u isti mah značiti i početak nove, ostaje da se vidi. Vrijeme je najbolji svjedok.

Prostor na kome žive muslimani Balkana postao je glavna ruta sirijskih, iračkih i drugih izbjeglica u potrazi za spasom u zemljama Zapadne Evrope. Samo stoljeće prije, hiljade muslimana s Balkana bježali su od kršćanski barbara tražeći spas u Osmanskoj carevini, na prostoru današnje Turske i Sirije. Traume koje su ostavile traga u našem kolektivnom pamćenju bile su razorne. Za očekivati je da se isto desi i muslimanima Sirije i Iraka, koji će sa sobom ponijeti veliko razočarenje i spoznaju da si im to priredili oni što u svojim rukama nose zastavu na kojoj su ispisali šehadet.

U svima nama koji znamo da Allah dž. š., poslao poslanika Muhameda, a.s., iz milosti prema ljudima i da je njegova misija bila zbog nas, a nismo mi zbog nje, ostaje osjećaj da smo ga iznevjerili. Zaboravili smo njegove riječi: «Kada musliman krene na muslimana, i ubica i ubijeni su u Džehenemu».

U razgovoru s jednim muslimanom ovih dana čuh njegovo razmišljanje: «U Siriji ratuje šest vojski, nigdje šehida. Izgleda da su jedini šehidi oni što bježe da ne okrvave svoje ruke».

Na nama je da svoje ruke držimo dalje od Sirije i Iraka, te da pomognemo da se tragedija muslimana u svim zemljama ublaži. Dani pred nama pokazat će koliko smo u tome uspjeli.

(Tekst prenosimo uz dozvolu autora, reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića)