Među potomcima žrtava je i Alija Kujović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Bijelo Polje, čija je čukun-nana bila među protjeranima. On navodi da se o genocidu u porodicama samo šaputalo, jer su se ljudi plašili novog zločina, te da je država zakasnila u suočavanju s prošlošću.

– Posljedice su da ćemo danas imati one koji negiraju, umanjuju ili nalaze opravdanje tom zločinu. A s druge strane, imamo potomke žrtava koji i dalje osjećaju nepovjerenje prema određenim grupama u državi, kao što su njihovi preci imali tokom Drugog svjetskog rata – kaže Kujović.

Historičari podsjećaju da za genocid u Šahovićima niko nije procesuiran, niti je utvrđen tačan broj žrtava. Sve bi, kako navode, ostalo u sferi legende da nije bilo istrage generala Danila Jaukovića iz 1973. godine, koji je snimio svjedočenja direktnih učesnika pokolja, pokušavajući razumjeti zašto muslimani iz tog kraja kasnije nisu imali povjerenje u državu i nisu se masovno priključili Narodnooslobodilačkoj borbi.

– Radi se o svjedočenju ljudi koji sami priznaju da su bili zavedeni i loše informisani, ali ono što otkriva pravu prirodu događaja jeste činjenica da je država ta koja dopušta ili organizuje zločin – ističe Smailović.

Genocid u Šahovićima posebno je tragičan jer se dogodio u mirnodopskim uvjetima tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a državni organi nisu učinili ništa da zaštite stanovništvo koje je prethodno bilo razoružano.

Stotinu i jednu godinu kasnije, na području nekadašnjih Šahovića nisu ostali nikakvi tragovi života Bošnjaka, osim četrdesetak mezarja. Potomci žrtava decenijama pokušavaju podići spomen-obilježje, ali se suočavaju s brojnim opstrukcijama. Većina je raseljena u Tursku, Sandžak, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu.

Na područje Brčkog doselilo je 140 porodica sa oko 400 članova, među njima i roditelji Novalije Fazlovića.

– Babo je pričao da su ostavili jednog starog djedovog brata kod kuće. Imao je preko 90 godina i rekli su: ti si star, tebi neće niko ništa. Međutim, kada su se vratili iz šume, zatekli su ga zaklanog na kućnom pragu. Vrlo je interesantno da im niko od zvaničnih organa nije pritekao u pomoć, iako je tu bila kasarna i mala policijska stanica – prisjeća se Fazlović.

Otac Ćazima Suljevića bio je jednoipogodišnje dijete kada je protjeran iz Šahovića u Brčko.

– Mislim da me je otac pripremao da mi sve to ispriča u nekom periodu koji nije dočekao, jer je 1992. godine, 9. maja, ubijen ispred porodične kuće od iste one ideologije od koje ga je spasila majka, naša nena Bajra, 1924. godine – govori Suljević.

Prema riječima Šemsudina Hadrovića iz Instituta IHDAS za Bosnu i Hercegovinu, i danas su u Crnoj Gori prisutni radikalni elementi koji bi, ako bi im se pružila prilika, ponovili sličan zločin.

– Da se nije nedavno desio incident na Zabilu kod Podgorice, teško bismo razumjeli kako je 1924. bilo moguće pokrenuti narod na bjesomučnu akciju ubijanja svojih nedužnih komšija. I tada i danas režija dolazi iz istog pravca – iz Srbije, s ciljem izazivanja nemira među stanovništvom i ponovo – protiv muslimana, protiv Bošnjaka – upozorava Hadrović.

Sagovornici ističu da je korijen problema u činjenici da nijedna vlast u Crnoj Gori nije sistemski uredila odnos prema prošlosti. Rezolucija o genocidu u Šahovićima, predložena u Skupštini Crne Gore prošle godine, nije dobila podršku ni da se uvrsti na dnevni red. U međuvremenu, historičari svjedoče da današnji stanovnici Tomaševa i dalje tragaju za „zlatom Šahovića“, koje je, vjeruju, ostalo nakon pokolja nad Bošnjacima ovog kraja.