Piše: Fahrudin Đapo

Moja majka bila je pasionirani slušalac radija. Posebno je voljela kontakt emisije i gotovo redovno se javljala u direktno program komentirajući najrazličitije teme koje su predlagali urednici i voditelji.

U jednoj takvoj emisiji, nakon što je dala svoje mišljenje, moguće o nekim penzionerskim problemima, obratila se voditeljici i rekla da ima i jednu muzičku želju.

Bilo je to nekoliko godina poslije rata i majka je poželjela čuti pjesmu „Branioci Sarajeva“, Nazifa Gljive, prenosi Odgovor.ba.

Voditeljica se našla u delikatnoj situaciji. Morala ju je po instrukcijama rukovodilaca odbiti, ali tako da razlog ne bude direktno saopćen, pa je sve umotala i opravdala navodnim tehničkim razlozima i ponudila neku pjesmu Zdravka Čolića kao alternativu.

Majka, naravno, nije pristala i rezignirano je završila razgovor.

Često je spominjala tu dogodovštinu i nikad nije do kraja razumjela zašto je ta pjesma koja slavi heroje, branioce opsjednutog grada i koja nikoga ni u primisli ne vrijeđa, bila zabranjena.

”Branioci Sarajeva” u bunkeru

Dvadeset i pet godina kasnije, u julu 2024. godine, muzička urednica BH Radija 1, Enisa Hajdarević Šojko smijenjena je sa pozicije zbog toga što je u emisiji „Narodna“ pustila u program pjesmu „Branioci Sarajeva“.

Smijenio ju je direktor BH Radija 1, izvjesni Dejan Kerleta, koji je u pismenom obrazloženju naveo da je emitiranje te Gljivine pjesme navodno „izazvalo negodovanje velikog broja građana i dobilo izuzetno negativne reakcije u medijima“.

Ovo je vjerovatno jedan od najtragičnijih i najciničnijih događaja u poslijeratnoj povijesti Javnog (ili jadnog) servisa Bosne i Hercegovine.

Niko nije ustao da odbrani nepravedno kažnjenu urednicu Enisu Hajdarević Šojko, ali što je još pogubnije, niko nije našao za shodno da brani istinu i dostojanstvo branitelja Bosne i Hercegovine.

No, nisu bunkerisani samo „Branioci Sarajeva“.

Cijeli svijet i pola Japana

Po diktatu različitih Kerleta, Pejki i ostalih poluanonimnih sljedbenika destruktivnih nacionalističkih politika, kompletna ratna produkcija veličanstvenih pjesama briljantnih bh. autora – od Kemala Montena, Dine Merlina, Zlatana Fazlića Fazle, Halida Bešlića, Nazifa Gljive – zabranjena je uz bizarna objašnjenja kako njihovo emitiranje izaziva „uznemirenje dijela slušateljstva i javnosti“.

Treba li uopće podsjećati da ni u jednoj toj pjesmi – od „poljupca sa okusom bakinih kolača“, „da ti roknu samo dvije“, „vojnika sreće“, „heroja koji su neka nova raja“, „heroja Mostara“, „šest ljiljana vezenih u zlatu“ i brojnih drugih – nema ni jedan stih koji nije ljubav, ponos, herojstvo, dostojanstvo, duh slobode i pobjede nad zlom.

Zabrana emitiranja patriotskog, muzičkog ratnog opusa nekako se dogodila u isto vrijeme kada je zastava s ljiljanima zamijenjena neutralnom, „proevropskom“ (ikar) plavo žutom i kada smo zanijemili na himnu, jer „Jedna si jedina“, uz pokroviteljstvo tzv. međunarodne zajednice, nije bila prihvatljiva sljednicima udruženih zločinačkih poduhvata.

Danas kada „ljiljani cvjetaju i heroji pjevaju“, kada cijeli svijet i „pola Japana“, kako reče narodni pjesnik Nazif Gljiva, „pjeva ljiljane“, Bosna i Hercegovina, i ova domovinska i ona protjerana, oslobađa se kompleksa i nametnutih pseudoimperativa prema kojima su Bošnjaci politički prihvatljivi samo ako se odreknu vlastitog identiteta i utope u neki imaginarij bez boje, okusa i mirisa.

„Ovo je više od fudbala, velika pobjeda, ovo je povratak naših simbola“, kaže književnik Faruk Šehić.

Ljubavne pjesme

„Ljiljan nije tek cvijet. On simbolizira ljepotu i ranjivost, a pjesma o patnji i nadi duboko pogađa slušaoce. Tako nastaje kulturna veza koju svi razumiju“, piše berlinski Die Tageszeitung.

Autor teksta, novinar s velikim iskustvom, Erich Rathfelder dobro poznaje prilike u našoj zemlji i već decenijama piše o Bosni i Hercegovini i Balkanu.

Prije tri godine objavio je opširan nekrolog povodom smrti Dževada Karahasana, kojega je poznavao još od 1993. godine.

Upravo je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, Karahasan, svoju sjajnu tezu o trajnosti i neuništivosti naše zemlje bazirao na činjenici, kako je često govorio, da je „Bosna i Hercegovina dijete kulture“ i da je „od 1992. do 1995. nisu uspjele uništiti pobješnjele vojske“ niti „desetljećima poslije rata takozvana međunarodna zajednica“.

A ta „kulturna veza“, o kojoj piše Die Tageszeitung, ta svevremenska poveznica je ljubav, jer bosanske ratne pjesme i bosanske navijačke pjesme su, prije svega – ljubavne pjesme.

Neobično jest, i upravo zato danas cijeli svijet s neskrivenim divljenjem, pozitivnom emocijom i ogromnim respektom gleda i sluša „hor ljiljana“ na grandioznim stadionima u Kanadi i Americi.

Ili, kako bi rekao legendarni Ed Vulliamy, „došlo je vrijeme ne da plačemo, nego da kličemo od ponosa i radosti. Došlo je vrijeme da kada svi širom planete tačno znaju ko smo“!