Dr. sc. Erma Ramić-Kunić, ugledna bh. naučnica s Instituta za jezik u Sarajevu, objavila je osvrt na tekst „Da li je vreme da konačno obratimo pažnju na sopstveno islamsko nasleđe“ Branka Žujovića, objavljen na ruskom RT-u, propagandnom kanalu zabranjenom na prostorima EU, a koji djeluje u bh. entitetu RS.

Tekst, uz dozvolu autorice, prenosimo u cijelosti.

Piše: Dr. sc. Erma Ramić-Kunić

Tekst Branka Žujovića (objavljen 4. 2. 2026, dostupan OVDJE) ideološki je oblikovan publicistički komentar čiji je osnovni cilj delegitimizacija bošnjačkog identiteta, bosanskog jezika i bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Autor ima unaprijed zadani politički zaključak, selektivno bira izvore, poistovjećuje pojedinačne stavove s čitavim narodom i retorički stigmatizira Bošnjake kao kolektiv. Bošnjaci se opisuju kao masa ekstremista, radikaliziranih promotera, neuke svetine i dio islamističke kakofonije.

Ovaj tekst primjer je ideološke instrumentalizacije historije i jezika. Bošnjaci se prikazuju kao kolektiv koji navodno živi od poluistina i neistina. Historijske ličnosti, rukopisi i spomenici koriste se kako bi se pokazalo da je sve što se vezuje za bosansko-muslimansku tradiciju zapravo dio isključivo srpskog kulturnog prostora. Tekst je tipičan primjer ideološke manipulacije historijom i javnim diskursom.

Umjesto da doprinese razumijevanju zajedničke prošlosti naroda u Bosni i Hercegovini, on produbljuje podjele, širi nepovjerenje i reproducira nacionalističke narative. Jedna od centralnih teza teksta jeste da je naziv bosanski jezik tek savremeni politički projekat, pa ga autor i grafički delegitimira stavljanjem u navodnike. Bosanski jezik ima historijsku, institucionalnu i pravnu potvrdu.

Autor tekst gradi oko tvrdnje da je „Muhamed Hevaji Uskufi pisao na srpskom jeziku“, iako na samom rječniku stoji naziv tursko-bosanski. Autor zaboravlja da Uskufi potječe iz bosanske begovske porodice iz okolice Tuzle, u tadašnjem Zvorničkom sandžaku, koji naziva svojim zavičajem, a sebe Bošnjakom (Bosnevi). Iz njegovih djela vidljivo je da je bio učen te da je izvrsno znao turski, arapski i perzijski, kao i svoj maternji jezik koji naziva bosanskim (bosança).

Uskufi je u bosanskohercegovačkoj i široj južnoslavenskoj nauci poznat upravo kao autor tursko-bosanskog rječnika Makbuli-arif i kao jedna od ključnih figura bosanske alhamijado tradicije. To ne znači da u njegovim djelima ne postoje mjesta na kojima se pojavljuje termin „srb“ ili formulacije koje današnji nacionalni diskursi različito tumače.

To samo znači da autor članka svjesno uzima jedan element iz složenog historijskog konteksta i pretvara ga u jednodimenzionalni dokaz da je cijeli Uskufijin opus navodno srpski, a bošnjačka ili bosanska interpretacija falsifikat. Upravo je to primjer istrzanja izvora iz konteksta.

Naučno korektna formulacija morala bi glasiti da je pitanje historijskih jezičkih oznaka u ranonovovjekovnim tekstovima složeno i da se termini iz 17. stoljeća ne mogu bez ostatka prevesti u moderne nacionalno-standardne kategorije.

Međutim, autor to ne čini. Zbog toga je tvrdnja da je Uskufi pisao na srpskom jeziku, u formi u kojoj je iznesena u članku, u najmanju ruku gruba simplifikacija, a u polemičkom kontekstu teksta i manipulativna neistina, jer prešućuje postojanje ozbiljne naučne tradicije koja Uskufiju smješta u povijest bosanske pismenosti i leksikografije.

Još jedna neistina, a ujedno i ključna tačka teksta, jeste tvrdnja da bosančica nije nikakva posebnost, nego tek varijanta srpskog ćiriličnog brzopisa prenesenog iz Srbije u Bosnu. Bosančica jeste brzopisna varijanta ćirilice, ali specifična za Bosnu. Nauka je odavno pokazala specifičnosti bosančice kao posebnog bosanskog pisma.

Možda je i najproblematičniji dio teksta onaj u kojem autor govori o ekstremistima iz redova današnjih Bošnjaka, zatim o mnogim Bošnjacima koji navodno vjeruju spinovima, i konačno o „islamističkoj kakofoniji“ na društvenim mrežama. Upravo taj dio najbolje oslikava suštinu ovoga ideološkog i nacionalističkog narativa.