Piše: Ajet Arifi

"Connectum" je 13. oktobra izgubio jednog od svojih najplodonosnijih autora – objavili smo devet njegovih knjiga. A ja sam sinoć izgubio i svog dragog profesora, voljenog učitelja i, na kraju, prijatelja.

Učio nas je integralnom i pravilnom razumijevanju klasičnosti književnog arapskog jezika, njegovim tragovima od predislamskih muallaka do kur’anskog izraza.

I sada, mi – njegovi studenti – pamtimo stihove Imrul Kaisa i drugih velikih predislamskih pjesnika.

VEZANI TEKST >>>>Prof. dr. Almir Fatić: Moj profesor Jusuf Ramić

Ipak, sada to sasvim sigurno znam – mnogo mi je vrednije u životu ono što sam od rahmetli Profesora naučio izvan njegove katedre, sarađujući i družeći se s njim:

Naučio sam kako život može biti ljepši i bogatiji kada minimalno uzimaš od njega; kako bezalternativno treba biti posvećen oblasti kojom se u životu baviš, i kako nikakvo lično postignuće u tome ne može biti veće od same oblasti.

Vidio sam, uvjerio se i od njega naučio kako i sa bračnim drugom (njegova cijenjena, plemenita Jasmina-hanum, naša majka) treba biti drug; kako sa svim ljudima oko sebe treba biti čestit, vedrog duha, otvoreno i konstruktivno kritičan – sve u cilju popravke – ali uvijek kroz šalu i duhovitu opasku.

Ipak, jednu lekciju rahmetli profesora Jusufa Ramića, možda i najvažniju, moram u životu još mnogo, mnogo učiti – od nikoga ništa ne tražiti i ne očekivati!

Svaki susret s Profesorom bio mi je radovanje. Molim Uzvišenog Gospodara da naša radovanja nastavimo u džennetskim perivojima. Rahmet ti duši plemenitoj, dragi moj Profesore!

Ajet Arifi, tvoj student