Piše: Dr. Vahidin Preljević

Nedavno je proslavljeni britanski historičar Ian Kershaw objavio knjigu Osobnost i moć, u kojoj je propitao odnos ličnosti, vladara, državnika, uopće osobe na poziciji moći s jedne i historijskog zbivanja s druge strane. Analizirao je Kershaw to pitanje na više primjera, od Lenjina i Staljina, Mussolinija, preko Hitlera, Josipa Broza Tita, do, recimo, Gorbačova i Helmuta Kohla.

Koliko je ličnost rezultat objektivnih procesa u kojima se zatekne, a koliko uopće ima prostora da utječe na događaje i tokove povijesti? Takve diskusije su se u teoriji vodile dugo i nekad od sedamdesetih godina prošlog stoljeća prevladao je koncept da „okolnosti“ proizvode „objektivnu prisilu“ i da je svaka ličnost na položaju puki izvršilac tih okolnosti koje su puno jače od njega. Zasigurno je to, uopćeno gledano, tačno, ali nije uvijek potpuna istina. Kershaw u svojim studijama dolazi do ambivalentnih rezultata: nekad osobnost čovjeka na poziciji moći utječe čak presudno na događaje, negativno ili pozitivno, nekad u mnogo manjoj mjeri, a nekada su vanjski faktori toliko jaki da je sama ličnost suštinski beznačajna, piše Odgovor.ba.

Derviš Korkut i Mirsad Sijarić

Kad se s te pozornice svjetske historije vratimo na mikrorazinu bosanskohercegovačke političke i društvene realnosti prepoznajemo također tu nedoumicu. Često je apostrofiramo kad govorimo o „uhljebima“ i „katastrofalnoj kadrovskoj politici“. Funkcioneri na raznim pozicijama mahom kultiviraju svoj nerad, i sa sebe peru odgovornost pozivajući se na višu silu ili se čak otvoreno i drsko pravdaju politikom svojih stranaka i šefova.

Da nekad ipak puno ovisi o karakteru jednog čovjeka na poziciji pokazuju brojni primjeri i iz naše historije. Navedimo samo jedan: da, recimo, Derviš Korkut, kao uposlenik Zemaljskog muzeja, nije imao nevjerovatne hrabrosti i izražen osjećaj odgovornosti, sarajevska Hagada bi još 1941. godine vjerovatno bila uništena.

Vrijeme provode tako što naprosto fizički ispunjavaju prostor i što po potrebi sprovode direktive svojih šefova.

Isto tako, da njegov daleki nasljednik, donedavni direktor Zemaljskog muzeja Mirsad Sijarić – vijest o njegovoj ostavci je stigla dok je nastajao ovaj tekst – kao osoba bio drugačiji, da je samo trošio vrijeme, kukajući i žaleći se na „okolnosti“ i „neriješen status“, ova institucija, uprkos svim izazovima s kojima se suoačava, ne bi proteklih godina doživjela procvat i preporod, vidljiv svakome golim okom.

Dakle, puno je do pojedinaca, konkretnih ljudi na funkcijama sa imenom i prezimenom. Nažalost, većina njih ne koristi svoju moć, taj nekad uži, nekad širi manevarski prostor koji im je na raspolaganju, ili ga pak koristi samo za ličnu promociju, kao recimo neki načelnici koji čak ni ne kriju nego se na socijalnim mrežama diče time da su svakog vikenda na nekom novom egzotičnom putovanju.

Treba nam više ljudi sa sviješću i savješću

Davnašnja je i pomalo otrcana dijagnoza da je egomanija veoma raširena bolest u našoj političarsko-rukovodilačkoj klasi. Međutim, čak i egomanija može biti društveno korisna, ukoliko se ona manifestira kao ambicija ličnosti da utisne pečat vremenu u kojem živi, da ostavi neki trag iza sebe i tako ostane zapamćen u historiji. Naravno, takva ambicija može potencijalno biti i destruktivna, i neki od tih rukovodilaca manju štetu čine kad ništa ne rade.

Ipak, veći je problem u potpunoj ispraznosti svijesti kod velikog broja naših funkcionera na raznim nivoima vlasti i upravljanja, te odsustva makar i minimalne težnje da onome što rade dadnu bilo kakav smisao. Vrijeme provode tako što naprosto fizički ispunjavaju prostor i što po potrebi sprovode direktive svojih šefova. Nekad poduzmu nešto kad javnost iznimno obrati pažnju na njih i izvrši pritisak, i to je manje-više sve. Koliko god bile važne takozvane „velike teme“: država se ne gradi samo odozgo, nego i odozdo, u neposrednoj zoni vlastite odgovornosti svakoga od nas.

Nisu samo problemi ustavna pitanja, izborni zakon, Dodikov šovinistički secesionizam, Čovićev proaparthejdski supremacizam, ili sve greške i izdaje sarajevskih političara; već je problem i ta armija letargičnih i nesposobnih koji mijenjaju dresove poslije svake promjene vlasti da bi naprosto popunjavali rubrike i ladice u arhitekturi vlasti. Oni su jezgro naše loše beskonačnosti. Treba nam što više ljudi sa sviješću i savješću, kao što su bili Korkut nekad i Sijarić donedavno. Onda bismo se imali nečemu nadati.

__________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.