Pišu: Damir Mitrić i Jill Klein
Kada spriječimo ili zaustavimo genocid, odajemo počast žrtvama prošlih genocida i time čuvamo njihovu uspomenu. Jasno povlačimo granicu između razumnog ljudskog ponašanja i naše sposobnosti da drugima nanesemo nezamislivo nasilje. Time pomažemo osigurati da se patnje iz prošlosti ne ponove.
Zato je bolno za preživjele genocida – kao i za one koji su naslijedili traumu od svojih roditelja i djedova i baka – svjedočiti zločinima koje trenutno čini država Izrael nad palestinskim narodom. Naravno da žalimo za desecima hiljada nevinih ljudi, uključujući djecu, koji su masakrirani u Gazi, prenosi Al Jazeera Balkans.
No, isto tako osjećamo izdaju, jer ponavljanje genocidnog nasilja ponovno obeščašćuje uspomene na voljene osobe koje smo davno izgubili.
Ovu kolumnu pišemo zajedno jer užasi genocida svakodnevno odjekuju u nama: Jillin otac Gene bio je zatvorenik u Auschwitzu 1944. godine, kada je imao samo 16 godina, a Damir je bio dijete u Bosni tokom genocida i etničkog čišćenja 1990-ih, prenosi Bosnian News Service.
Oboje smo izgubili desetke članova porodice – nestalih u plinskim komorama ili po brojnim masovnim grobnicama. Kako svijet posmatra zločine kroz generacije – to se promijenilo.
Za Genea, to su bili ljudi iz njegovog rodnog grada u Mađarskoj koji su mirno prolazili dok su Jevreje zlostavljali, učitelji koji su šutjeli kada je mađarski nacist - pozvan da govori u njegovoj školi - "uzvikivao da su Jevreji krivi za sve probleme Europe".
Jedan od tih učitelja pomogao je mađarskoj policiji identificirati Jevreje u gradu kako bi ih se moglo deportirati. Ostali sugrađani posmatrali su kroz zavjese dok su Jevreji marširali kroz grad...
U Bosni 1992. seljani su gledali kako se odvija mašinerija smrti dok su se kopale masovne grobnice, osjetili su smrad raspadnutih tijela – i nisu rekli ništa. Komšije su, također, izvirivale kroz prozorske zavjese, ali su ostali tihi.
Europa je gledala opsadu Damirovog rodnog grada Sarajeva, i to uživo na televiziji – 1.425 dana zaredom.
Ubijeno je 1.500 djece, a 15.000 ih je ranjeno.
U julu 1995. godine, u Srebrenici – koja je bila proglašena „zaštićenom zonom” pod zaštitom Ujedinjenih naroda – svijet je gledao kako 8.000 muškaraca i dječaka biva odvojeno od svojih porodica pred očima UN-ovih vojnika, te sustavno ubijeno tokom jednog vikenda.
Najveća izdaja u genocidu ne dolazi samo od onih koji ubijaju – već i od onih koji okreću glavu. Za genocid nisu potrebni samo počinitelji, već i posmatrači.
Bosanski genocid prikazivan je u večernjim vijestima, pa su posmatrači postali milioni nijemih svjedoka širom svijeta.
Danas, zahvaljujući društvenim mrežama, možemo čuti žrtve genocida i komunicirati s njima dok se genocid odvija. Zamislite da je Gene mogao objavljivati što mu se događa – o robovskom radu, obrocima gladovanja i svakodnevnom strahu od selekcija, gdje bi neko mogao biti izabran za plinsku komoru. Ili da je 10-godišnji Damir mogao pisati o svom strahu dok se skriva u podrumu zgrade u Sarajevu, o strašnom zvuku minobacačkih granata pri udaru, o tome kako bomba lako trga ljudsko meso i kosti.
Možda bismo mogli zamisliti i da Damir dijeli video koji je snimio njegov 12-godišnji rođak Ibrahim – video u kojem su njegovi roditelji i 10-godišnji brat Omer u bijegu iz zapaljenog sela, da bi ih presreli Srbi u planinama južne Bosne.
Video bi možda naglo završio u trenutku kada su uhvaćeni. Ibrahim i Omer su ubijeni zajedno s roditeljima, a njihovi ostaci su i danas razbacani po različitim neobilježenim masovnim grobnicama.
Sad je test
Prije samo dvije godine možda bismo vjerovali da bi takve osobne poruke, koje dopiru do miliona ljudi, mogle zaustaviti patnju. Mislili smo da su nevidljivost, nedostatak osobne povezanosti, i nedostatak detalja o ljudskoj patnji ono što dopušta da se genocid dogodi - da je to ono što omogućuje ljudima da šute i posmatraju.
Jesmo li previše vjerovali u ljudskost? Sada je test. Tokom Holokausta bilo je onih koji su intervenirali kako bi spasili živote. Kada je Geneova porodica marširala kroz grad, vidio je jednog učitelja kako stoji na trijemu s tugom na licu i skida šešir u znak poštovanja.
Nakon mjeseci izgladnjivanja u logoru, Gene je bio dodijeljen na rad njemačkom inženjeru koji mu je krišom davao hranu ukradenu iz SS-ove kantine.
Ni Bosna nije bila drugačija. Dobri ljudi su činili hrabre stvari. Neki jednostavno nisu mogli ubiti – spustili su oružje i otišli. Damirovu prijateljicu spasio je komšija Srbin koji je riskirao vlastiti život kako bi prokrijumčario njezinu porodicu iz zloglasnog logora na istoku Bosne, gdje su bili mučeni 17 mjeseci.
Desetljećima kasnije, ova prijateljica dala je svom djetetu ime po svom srpskom spasitelju!
Godine 2000., nedugo nakon što je stigao u Australiju kao izbjeglica, Damir je šetao kampusom Univerziteta !La Trobe", gdje je studirao. Nešto mu je privuklo pažnju među slojevima plakata zalijepljenih za stub.
Polako ih je skidao dok nije otkrio riječi „Tišina je pristanak”. Bio je to plakat iz 1993. koji je pozivao na protest ulici Bourke protiv ubijanja u Bosni. Taj relikt aktivizma i otpora pokazao je Damiru da, dok su se on i njegova porodica borili da prežive, ljudi na drugom kraju svijeta pokušavali su pomoći.
Možda sedmični protesti u Melbourneu i širom svijeta u znak podrške Gazi danas šalju sličnu poruku solidarnosti. A sada je Sumud flotila na putu prema Gazi – ne samo kako bi protestirala - već kako bi intervenirala.
Možda neće uspjeti dostaviti pomoć ljudima u potrebi, ali hoće li ih drugi zamijeniti?
Hoćemo li stvoriti beskrajni niz običnih ljudi spremnih na žrtvu kako bi zaustavili genocid – da više ne budemo posmatrači?
Nema više zavjesa iza kojih se možemo sakriti. Žrtve su na našim ekranima, u našim domovima, mole nas da djelujemo. A odluka hoćemo li djelovati – ili ne – na svima je nama.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!