Portal Politički.ba objavio je analizu dešavanja u bosanskohercegovačkom pravosuđu.

Budući smo prethodnih dana prenosili informacije o podizanju optužnice protiv šefa Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osmana Mehmedagića i šefa Odsjeka cyber sigurnost Muhameda Pekića, odnosno navode Tužilašva BiH, prenosimo i jedan drugačiji pogled na ukupnu situaciju u bosanskohercegovačkom pravosuđu:

Sud Bosne i Hercegovine suočen je s novim, teškim izazovom Tužilaštva BiH.

Na potvrdu mu je predata optužnica protiv Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA).

Svuda u svijetu, ovakav događaj nesumnjivo je iznimna vijest.

No, u Bosni i Hercegovini, najnoviji potez Tužilaštva BiH kod pravnih stručnjaka izazvao je novo podizanje obrva.

Osmanagić se već mjesecima prilično intenzivno „čereči“, piše Politički.ba.

Ono što izaziva posebnu zabrinutost je da tužiteljskim akcijama prethode politički istupi u kojima se Osmanagić i OSA prozivaju i delegitimiziraju.

Javnosti više baš i ne treba nikakva lupa da bi vidjeli da se provodi selektivna pravda.

Svjedočimo frapantnim podacima o izbornim prevarama. Tužilaštvo BiH danima se ne oglašava, a kada se oglasi, proglasi se nenadležnim! Tek nakon snažnog pritiska iza kulisa, odluči se da otvori par istraga.

Brutalno se otkrije identitet zaštićenog svjedoka u procesuiranju ratnih zločinaca – muk.

Sudinica Joanna Korner objavi još jedan frapantan izvještaj o suđenjima ratnim zločincima, niko se ni ne počeše!

Reinhard Priebe, po nalogu Evropske unije, objavi svoj izvještaj i – ne desi se ništa.

Procesi u pravosuđu su takvi da sva zvona najsnažnije zvone na uzbunu.

Svuda osim u pravosuđu.

Nakon Izvještaja o Bosni i Hercegovini, koji je netom objavila Evropska komisija, najmanje što je trebalo uslijediti su serije ostavki, na čelu s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić.

Naravno, to se ne dešava i ona se teškom mukom udostoji pojaviti pred Istražnom komisijom Parlamenta BiH.

U Tužilaštvu BiH radi više od 200 ljudi. Ogromna većina su željni profesonalnog rada te institucije.

No, ono što vidimo već predugo je sve, osim prava!

Optužnice se fabriciraju pompezno, „dokazi“ se prvo plasiraju u medije, a onda predaju sudovima, generiraju se ciljane harange, frapantno se krše zakoni, podlo podmeće okrivljenima i brutalno obračunava s neistomišljenicima.

Uzmite bilo koji predmet koji je bio medijski izuzetno tretiran u proteklih desetak godina. Koji je od njih okončan pravosnažnom presudom koju je tužilački tim dobio?

Šta je bilo, na primjer s nekadašnjim predsjednikom Federacije BiH Živkom Budimirom?

Da slučaj sutkinje Azre Miletić i ne pominjemo. To je Bogu plakati!

A, kako je moguće da se osoba izruči iz Izraela, nakon dugogodišnje pravne bitke i onda oslobodi. Ko je odgovarao zbog toga?

Ko je odgovarao zbog stotina hiljada maraka odšteta koje su isplaćene ljudima koje je stigmatizirala odabrana ekipa Tužilaštva BiH?! Jer, tačno se zna ko hoće, želi, smije ili mora raditi „sočne“ predmete. Isto kao što se jasno zna da za njih postoje „medijske strategije“ i protivzakonit način dodjele predmeta.

I, naravno, zna se da ćemo sve to mi platiti, kao poreski obveznici.

Da li je moguće da jedan tužilac svjedoči protiv drugog u još jednom namještenom slučaju, iako zna da su inkriminacije o kojima govore – laž!

Ova zemlja ogrezla je u korupciji. Sve se zna.Pa se zna da već godinama nema niti jednog jedinog slučaja procesuiranja „krupnih riba“.

Na sve ovo, ono što naglašeno brine jesu sve žešći napadi na Sud BiH.

Odabranom tužilačkom tim ne sviđa se što sudije dižu glas.

Pritvor od 30 dana krajnja je mjera, koja se određuje u striktno propisanim uslovima. Tako kaže zakon.

Praksa je sasvim suprotna. Pritvor se zahtjeva odmah i bez pogovora. Kada se to odbije, slijedi haranga.

A sud nije, niti nipošto smije biti podređen tužilaštvu.

Kako vrijeme odmiče, sve se jače nameće zaključak da se u Tužilaštvu BiH ne smije raditi po zakonu, već po diktatu!

E, to ne može!