Piše: Edin Urjan Kukavica (Preporod)

Konkretno, praktično porijeklo i sadržina islamske duhovnosti jeste narav - ćud, priroda, karakter, ili kako se to u literaturi često spominje duhovna suština ili supstancija - Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), čije su modalitete sufiji poput Kušejrija (k.s.) i Ibn ‘Arifa (k.s.) pokušali katalogizirati uspostavljanjem pojma postaja (makamat). Tesavvuf je realizacija Jedinstva reintegriranjem u muhammedovsku suštinu slijeđenjem primjera - oponašanjem najljepšeg uzora Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.).

Ovdje nije riječ o elementarnim vrlinama - koje su čovjeku urođene i prirodne ili koje on posjeduje i pokazuje iz sebe - nego o nadnaravnim osobinama koje su s jedne strane milost, a s druge od čovjeka zahtijevaju da nadiđe samoga sebe, te čak i da prestane biti kako bi postao.

Izvanjski, Allahov Poslanik (s.a.v.a.) je Zakonodavac i kao takvog lahko ga je pojmiti; iznutar, u svojoj Suštini, on predstavlja ezoteriju na svakoj razini; Zakonodavac pokazuje put, ojačavajući uputu vlastitim ispravnim primjerom na formalnoj razini legaliteta i morala, dok svojom dušom konkretizira prisustvo koje pretpostavlja stanje spasa ili izbavljenja, koje kao takvo ne poziva samo na poštivanje Zakona i/ili socijalnih vrlina, nego na samonadilaženje, samonadrastanje i transformaciju.

Osnovna ideja islama je koncept Jedinstva (tevhid); ona određuje ne samo doktrinu i organizaciju društva u cjelini, nego i ukupnost života pojedinca osobito u domenu njegove pobožnosti, koja je, štaviše, nerazdvojiva od njegovog poštivanja Vjerozakona.

To znači da nije dovoljno samo prihvatiti ideju Jedinstva nego i svih drugih ideja koje ona implicira; slijedi da se ideja Jedinstva mora prihvatiti s vjerom i iskrenošću kako bi se polučile koristi od vrlina koje ona skrbi. Ideja Jedinstva suštinski implicira tajnu Ujedinjenja, jednako kao što se Jedinstvo pokazuje kao konačni sastojak Ukupnosti; biti u stanju dosegnuti geometrijsku tačku, znači biti u stanju sažeti i obuhvatiti ukupan svemir; jedinstvo Božanskog Objekta zahtijeva ukupnost ljudskog subjekta.

Ipak, uprkos jasnoći ove uzročno-posljedične veze i odnosa, islamska duhovnost predstavlja enigmu zbog toga što se njeni teorijski i prakticirajući izražaji često čine kao izdvojenim iz islama napose,[1] uprkos neprestanom trudu i nastojanju sufija da naglase i istaknu zakonitost svoga mišljenja i metoda, čak i onih koji se čine (ili izgledaju) strani ukupnoj perspektivi islama. Cijela enigma počiva u činjenici da postoji dimenzija koju Zakon nije artikulirao, ili pak na koju se ukazuje na zakriven način.

Ta enigma ishodi iz same ličnosti Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) koji je privatno - ako se tako može reći - prakticirao i živio umjerenim i skromnim životom, što je nesumnjivo preporučivao i nekima od svojih najbližih, ali to nije učinio obaveznom i obavezujućom što - u njegovom slučaju nikako nije označavalo pročišćavajući put - u smislu u kojem je to ovaj način života predstavljao za one koji su ga oponašali. Ta askeza - često, gotovo po pravilu identificirana sa tesavvufom i tarikatom iako je ona tek pripremno iskušenje na pragu tajni - daleko je od same Suštine Vjerovjesnika.

Kao duhovno blaženstvo i stanje potpune svijesti i svjesnosti Poslanikova Suština neovisna je o bilo kojim i kakvim formalnim uvjetima, čak iako se formalno prakticirajući domen i njemu pripadajući obredi mogu ispravno smatrati putem ili načinom prema suučešću u toj Suštini.

Asimiliranje poslaničke prirode

Jedno od najpouzdanijih sredstava  - načina - asimiliranja muhammedovske prirode jeste donošenje - učenje - salavata na Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) čiji sastavni dijelovi ukazuju na različite moduse ili osobine; ti pojmovi su: abd, resul, salat i selam, odnosno rob, poslanik, blagoslov/spas i mir.

Kroz njih donositelj salavata - onaj koji je siromašan pred svojim Gospodarem – mora shvatiti potpunost i idealnost abda (roba!) dubokom sviješću odnosa i veze između ovisnog, nesamostalnog bića i Neophodnog Bića (vudžudu'l-vadžib ili mutlak), koje je Gospodar (Rabb): Nadalje, potpuni čovjek je i poslanik odnosno, prenosilac Božije Poruke jer idealno čisto ogledalo neminovno odražava svjetlost. To neposredno izražavaju i pojmovi salat i selam - pri čemu potonji funkcionira kao čistota ogledala, a prvi kao zraka svjetlosti. I čistota je Božiji dar; ona podrazumijeva svu prijemčivu, stabilizirajuću, zaštitnu i umiriteljsku milost; bez nje, kako ističe Šejh ‘Alevi (k.s.) duša niti bi mogla nositi niti primiti, ili isporučiti vertikalnu, prosvjetljujuću i preobražujuću milost koju sobom nosi Božanski Blagoslov (salat).

Ostale referentne tačke za spoznaju o poslaničkoj prirodi nalaze se u riječima drugog dijela šehadeta: Muhammadu'r-resulallah, Muhammed je Allahov Poslanik: prva riječ - Poslanikovo Ime - ukazuje na imanentnost i posljedično Jedinstvo, dok druga riječ odgovara pokornosti i poslušnosti, reći ćemo pobožnosti. Treća pak - Allahovo Lijepo Ime - ukazuje na transcendentnost i u nešto većoj mjeri, muhammedovsko znanje te tajne.

Muhammedovska priroda je Božija ljubav u kombinaciji sa kontemplativnošću i plemenitošću karaktera, te uz osjećaj za izvanjske ili praktične vrijednosti - poput ljepote formi, čistoti ili pravilima pristojnosti i prikladnosti - kao dijelom darežljivosti i dostojanstva. Osjećaj za izvanjske stvari - nikako i nipošto isprazan - jer sve to ishodi iz naglaska na odvojenost ili iz elementarne istine. Onaj koji u samom početku načini razliku između Apsoluta i nesamostalnog, između Neophodnog Bića i mogućeg bića - a to je sama suština sadržine šehadeta - bit će spreman primjeniti analogno razlike u domenu vlastite nesamostalnosti. Što se tiče osjećaja za ljepotu, on se odnosi na tajnu imanentnosti.

Iz poslaničke prirode i njenih najdubljih dimenzija tesavvuf crpi svoj život, konzistentnošću koja se ponekad protivi - ili se makar čini da se protivi - općem formalizmu islama. Isto tako muslimani pa i ulema kojima tesavvuf nije blizak, često su pretjerano revnosni u svom zagovaranju i odbrani tvrdnje da se on protivi tradiciji i predaji, u čemu naravno griješe.

Svejednako griješe i neki sufijski autori kada tvrde suprotno da duhovnost, iako formalno ukrijenjena u tradicionalnom sistemu, po definiciji predstavlja neovisan domen, čija je suština smještena izvan ukupnog privremenog ili horizontalnog kontinuiteta.

Duhovnost kiša

Recimo da je duhovnost kiša koju Allah, Uzvišeni spušta vertikalno sa neba, dok je zajednička tradicija rijeka koja teče horizontalno, neprekinutim tokom; drugim riječima, tradicija ishodi iz izvora; odlazi do datog utemeljitelja vjerskog sistema, dok se duhovnost pripisuje nevidljivom potomstvu koje se u tesavvufu identificira sa Hidrom (a.s.), tajanstveno besmrtnim.

Budući se identificira sa idealom napose, poslanička priroda podudara se sa vjerom koja je nebeska, primordijalna i univerzalna čija je Sveta Knjiga svijet prirode koji obuhvata sve, pa i nas i naše vlastite duše.[2]

[1] Što nipošto ne znači da zbog toga moramo prihvatiti nedopustivo neprihvatljive hipoteze o pozajmicama iz kršćanstva i hinduizma.

[2] U kur’anskom jeziku ajeti i prirodne pojave-simboli, nazivaju se jednom (istom) rječju, “znaci” (āyāt). “Pokazivat ćemo im Mi Znake Naše u prostranstvima svemirskim, i u njima samim...” (Kur’an, 41:53). Ovdje je očigledna analogija između makrokosmosa, mikrokosmosa i objave; sve troje manifestiraju “znake” Svevladajućeg Dobra.

1 Što nipošto ne znači da zbog toga moramo prihvatiti nedopustivo neprihvatljive hipoteze o pozajmicama iz kršćanstva i
hinduizma.

2 U kur’anskom jeziku ajeti i prirodne pojave-simboli, nazivaju se jednom (istom) rječju, “znaci” (āyāt). “Pokazivat ćemo im Mi Znake Naše u prostranstvima svemirskim, i u njima samim...” (Kur’an, 41:53). Ovdje je očigledna analogija između makrokosmosa, mikrokosmosa i objave; sve troje manifestiraju “znake” Svevladajućeg Dobra.

Napomena: Tekst je  izvorno objavljen u IIN Preporod . Prenosimo ga uz dozvolu autora.