Broj žrtava proteklog rata u dolini Sane nije konačan i potpun ni 23 godine kasnije. Iako su fašisti tog vremena ubili preko 1.500 civila na području Sanskog Mosta i Ključa, čekanje na pravdu u sistemu koji nalazi milion razloga za izgovore za nedjelovanje i loše rezultate, već dva desetljeća desetkuje porodice žrtava i svjedoke zločina, tu posjednju iskru nade da će zločinci biti kažnjeni. Vrijeme neumitno donosi svoje presude svjedocima zločina - za godinu dvije neće ih biti živih i ubice tada mogu odahnuti.

Ferid Dizdarević (60) iz Gornjeg Kamička kod Ključa objesio se 14. januara ove godine nakon što je svjedočio na Sudu BiH protiv učitelja Boška Devića, koji mu je 1992. godine ubio oca Rifeta. Dević je prije 10 dana osuđen prvostepeno na 10 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, odnosno smrt četiri Bošnjaka, ali Feridov organizam nije izdržao preteški teret da gleda u "čovjeka" koji mu je iskapasio oca, prenosi Al Jazeera Balkans.

"Moj suprug se objesio noću u obližnoj štali ispod kuće, sin Adis ga je našao na konopcu. Prije nego ćemo leći sjedio je sam i šutio, otišao spavati u jednu sobu sam. Ničim nije odavao da će podići ruku na sebe. U porodici nismo imali problema, živimo od poljoprivrede.

Ferid je išao u Sarajevo na suđenje autobusom, spavao u nekom hotelu. Uvijek je išao sam u Sarajevo i nije pričao nikada o suđenju, osim jednom. Kazao je kako je taj Dević što mu je ubio oca u sudnici imao podršku sina i snahe i tada sam mu rekla 'Rifete, bolan, nemoj ni ti sam da ideš'. Znam da ga je to grizlo. Jednom je otišao u Sarajevo džaba, ušao u hotel, donijeli mu večeru, ujutro ga nazvala neka Olivera i kazala da ne mora dolaziti. Sigurna sam da je mnogo patio zbog ovog suđenja, neprestano je iščekivao vijesti nekakve. Nakon što se ubio svi su ga zaboravili, niko iz Tužilaštva nije nazvao, a kamoli da je došao na dženazu", ispričala nam je Fatima Dizdarević, supruga Ferida.

Muhamed i Fatima Begić iz Trnove kod Sanskog Mosta nisu dočekali da odgovorni za ubistvo njihovog sina Mesuda stanu pred lice pravde. Hasan Begić, logoraš Manjače, u postraumatskom ratnom sindromu ubio je nakon rata sebe i kćerku, a čekao je da svjedoči protiv ubica i batinaša sa Manjače. Logoraš Ahmet Zulić, prvi svjedok Tužilaštva u Hagu u predmetu Karadžić nije dočekao presudu protiv ovog kreatora zločina u BiH. Umro je i hrabri logoraš Mirzet Karabeg koji je svjedočio u Hagu protiv 'velikih riba' i na Sudu BiH protiv Mirka Vrućinića, ratnog načelnika srpske policije u Sanskom Mostu, ali nije dočekao epilog.

Ni Fajko Biščević, logoraš, otac sinova Harisa i Edina, ubijenih pri transportu za logor Manjaču nije među živima. Kao ni Ferid Burnić ili Adem Zukić koji je umro u Kanadi čekajući da ga neko pozove da svjedoči… Ovaj nasumični kroki ljudskih sudbina neotuđivo zalemljenih za ratne užase, surovi je kapitel kompleksne priče sa mnoštvom objektivnih i subjektivnih varijabli o (ne)dostignutoj pravdi.

Kompletan tekst možete pročitati ovdje.