Mirjana Karanović je već sa svojom prvom filmskom ulogom u „Petrijinom vencu" ušla u sazvežđe jugoslovenske kinematografije i osvojila najznačajniju glumačku nagradu tadašnje države. I to u dvadeset trećoj godini života, i kao student FDU.

Pet godina kasnije oduševila je ulogom u filmu „Otac na službenom putu" koji je osvojio “Zlatnu palmu” u Kanu. Uslijedile su maestralne uloge u pozorištu. Kada sve to postignete prije svoje tridesete godine u Americi biste se zvali Meril Strip, ali u Srbiji, Mirjana Karanović je morala da se suoči sa konstantnim napadima zbog svog beskompromisnog stava tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Intervju sa Mirjanom Karanović vođen je u subotu, nekoliko sati prije protesta na kojem je trebalo da se obrati građanima, što se na kraju, ipak, nije dogodilo.

"Ne želim da idem na proteste. Ne želim da stojim tu na kiši i hladnoći. Želim da živim neki miran život, ali ne možeš da se praviš da se ništa ne dešava. Nikada nisam želela da me neko proglašava izdajnikom i nisam srećna zbog toga. Nisam srećna da me neko mrzi i da me prozivaju na mrežama i u novinama. Da te stavljaju na listu? Da si nečija meta? Pa, niko ne želi da to bude njegova sudbina. To nije moja karijera", rekla je, između ostalog, za Nedeljnik najveća srpska glumica Mirjana Karanović.

Subotnji protest je poslužio samo kao povod za razgovor sa velikom glumicom, koja je za Nedeljnik pričala i o tome "kome i zašto smeta Mirjana Karanović"; kako je bunt izgledao devedesetih; o politici, strahu i razočarenjima; o Petom oktobru i Zoranu Đinđiću; koju lekciju je naučila kada se prije 30 godina pobunila zbog honorara mlade glumice Anice Dobre, a šta je shvatila poslije razgovora sa jednim političarem sredinom devedesetih; o mržnji, etiketama i "izdajnicima"; o Kosovu, kompromisima - životnim i političkim; o glumcima, Narodnom pozorištu, medijima; o Jugoslaviji, nostalgiji, glumi, vrijednostima, Kanu; da li bi više željela da bude u pravu ili da bude srećna...