Piše: Selman Selhanović

Koautorska knjiga „Svjedoci zla“ dvojice novinaraAkifa Agića i Faruka Velepregledno i činjenično razotkriva agresiju i namjere susjednih država Srbije i Hrvatske i njihove teritorijalnepretenzije za podjelom Bosne i Hercegovine.

I dok se o agresiji Srbije uveliko znalo i pisalo, o namjerama i miješanju Republike Hrvatske se manje govorilo. Razlozi su bili više političke naravi. No, politika Franje Tuđmana koja je od početka zagovarala podjelu BiH prisutna je i danas, prenosi IIN "Preporod".

Prikrivati i šutjeti o tim i takvim namjerama bilo bi još pogubnije. Zato su dvojica novinara- autora Agić i Vele odlučila osvijetliti onaj tamni dio prošlosti (1992- 1995) i zlodjela koja su tada činjena iznijeti javnosti. Njihov osnovni moto bio je istina i samo istina.

Dr. Selman Selhanović:  O karakteru rata i fašističkoj ideologiji 

Ona je, kako su i naveli, „ružna i kvrgava“, ali je „neuništiva“ i dodali bismo potrebna svima u ostvarenju mira i prosperiteta. Istražujući zlodjela koja su uzrokovana zločinačkom politikom Franje Tuđmana autori su u knjizi argumentirano i dokumentirano izložili događaje i ličnosti odgovorne za njih. Ona tako kao „živa knjiga“ progovara o karakteru rata i fašističkoj ideologiji koja je, moramo priznati, prisutna i danas.

Kakve su te razmjere bile svjedoče i riječi Vorena Cimermana, američkog ambasadora, kojemu je Franjo Tuđman u jednom razgovoru navodeći potrebu podjele Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, kratko rekao: „Evropa bi pozdravila naš udar na muslimane“.

Namjere su bile očite i jasne, a sve ostalo su bile nijanse. Demistificirajući te namjere autori su činjenično iznijeli prikupljenu građu (dokumente i izjave) o uplitanju Tuđmana i time Republike Hrvatske u međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Uznaoružavanje svojih postrojbi rukovodstvo Hrvatske je organiziralo paradržavnu strukturu Herceg- Bosna. Na osnovu građe date u knjizi možemo se uvjeriti koliko je politika Franje Tuđmana involvirana u procese u BiH i koliko je politika bila secesionistička.

Čak su otvoreno, kao što je to poručioIgnacioKoštroman, generalni tajnik tzv. Herceg-Bosne i HDZ-a, isticali „stvaramo svoju hrvatsku domovinu“. Skupovi u Kiseljaku, Busovači i drugdje su organizirani sa željom za priključenjem Republici Hrvatskoj. Otvoreno se trgovalo  sa teritorijem Bosne i Hercegovine, pa i davali ustupci srpskoj strani poput područja Posavine. Dogovor u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića to je samo potvrdio. Takvo stanje je kulminiralo da više nije bilo razlike između postrojbi HVO-a i četničkih snaga. Agresija je bila dvostruka.

O tome svjedoči i ultimatum koji jeupućen Armiji BiH da se ona mora potčiniti HVO-u 15.03.1993.g. u Gornjem Vakufu. Cilj je bio nasilno promijeniti etničku i demografsku strukturu i okupirati Mostar, Bugojno, Čapljinu, Stolac, Prozor i dr. O tome svjedoče mnogi događaji, izvještaji, preživjeli, i zločini koji nesumnjivo ukazuju na fašizam i agresiju na BiH.

Posebno je surov zločin u Ahmićima 16.aprila 1993.godine kada su postrojbe HVO-a koje su uglavnom činili mještani-komšije bez ikakvog povoda ubili 116 Bošnjaka, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika. Kada su HVO postrojbe naišle na otpor kao u Gornjem Vakufu  iz Hrvatske su dopremane najelitnije jedinice.

To potvrđuje Bojeva zapovijed generala Žarka Tole od 18. novembra 1993.g. kojom se dokazuje učešće snaga HV-a. Faksimil naredbi HVO-a i prepiske čelnih ljudi HDZ-a,fotografije, kao i svjedočenja učesnika i preživjelih žrtava iz logora Dretelj, Gabela, Heliodrom pridonose autentičnosti.

Da je zločin bio smišljen dokazuje i izjava ratnog načelnika Stoca Anđelka Markovića koji je referirao Franji Tuđmanu 15.09.1993.g. „ Danas u Stocu nema nijednog Muslimana. Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne...“, pohvalio se on. Još je indikativnije što ovakav pristup kojeg je sud u Hagu okarakterizirao kao udruženi zločinački poduhvat, hrvatska predsjednica Grabar- Kitarović negira. To, naprosto, kazuje da su namjere i ideje i dalje žive.

Posebno su na meti bojovnika HVO-a i HV-e bili vjerska lica. Imama Omera ef. Drkića su u Han-Ploči kod Kiseljaka zajedno sa 39 njegovih džematlija zatvorili u garažu i zapalili. Salem ef. Mezit je zatočen, mučen i ubijen u logoru, a Mušan ef. Bećirević iz džemata Buna su prisiljavali da klanja da bi ga potom zaklali u džamiji Ali-paše Rizvanbegovića. Među logorašima bio je i reis Husein ef. Kavazović, tadašnji muftija, te imami Sakib ef. Kadrić, Numan ef. Ćosić, Ahmet ef. Alić, Sakib ef. Kovačević, Ibrahim ef. Blažević. Ahmet ef. Biber i dr.

Izvještaj za RTVBiH kojeg je 15.9. 1993.g. sačinio Akif Agić govori da nakon smrtonosnog granatiranja Gornjeg Vakufa i agresije „narod Srednje Bosne i Hercegovine je već odavno osudio Hrvatsku da čini agresiju nad Republikom BiH ne čekajući ni politiku ni bilo kog drugog, jer u ovim dijelovima naše Bosne i Hercegovine naneseno je dva puta više zla od ustaša nego od četnika“.

Hrabri podatak da zdrave i demokratske snage uviđaju ove namjere koje jesu i danas prisutne, ali je za nadati se  da će one prevazići one retrogradne iz 1992.godine. Stavovi Stjepana Mesića, dr. Ivana Benca, dr. Marija Pejića i drugih hrvatskih intelektualaca upravo daju tu nadu.

Knjiga „Svjedoci zla“ Akifa Agića i Faruka Vele ne samo da ukazuje na zlodjela koja trebaju biti sankcionirana, nego nadasve upućuje nanadu koja daje snagu u bolje sutra.