Autor: Adil Kulenović*

Knjige ne nastaju slučajno. One nastaju iz potrebe. Iz unutrašnje obaveze prema vremenu u kojem živimo i prema vremenu koje nam je prethodilo, iz kojeg smo nikli.

Autor Dr. Ahmet Kico nije saputnik knjige, niti nijemi posmatrač pored puta koji gleda i registruje u sjećanju prolaznike. On je autor koji na vrhovima znanja drugih gradi vlastiti autorski identitet. I autentičnu znanstvenu kreaciju. A ona ne dolazi iz pukog logiciranja, već iz sinteze spoznatog i traženja odgovora na vrijeme koje dolazi.

Knjiga „Zapisi o Bosni, njenim ljudima i vrijednostima“ nije tek zbirka tekstova, prikaza i recenzija. Ona je izraz jedne dugotrajne misaone posvećenosti. Ona je plod svijesti da Bosna nije samo geografski prostor, niti samo politički okvir, nego duhovna i kulturna činjenica koja traje stoljećima. I na čijim temeljima, našeg načina života, i ima budućnost.

Ovo je knjiga koja se ne čita samo očima. Ona se čita iskustvom i bosanskom kulturnom samosviješću. A jasnom vizijom kuda idemo, prije svega.

U dijelu naslovljenom „O Bosni“, autor nas vraća osnovama. Ne apstraktnim definicijama, nego konkretnim mjestima, ljudima i događajima. Govori o Donjem i Gornjem Vakufu, Bugojnu - Skopaljskoj dolini, o Veseloj Straži, o srednjovjekovnim gradovima, o kulturno-historijskim spomenicima. Ali to nisu lokalne bilješke. To su uporišne tačke jednog kontinuiteta i vrijednosti bosanske srčike.

Jer Bosna nije nastala jučer. Nije nastala ni u jednom političkom sporazumu. Ona je nastajala stoljećima – kroz susrete, kroz iskušenja, kroz gradnju i rušenje, kroz različite vlasti i različite epohe.

Autor pokazuje da bez razumijevanja lokalnog nema razumijevanja cjelovitog. Ko ne razumije Skopaljsku dolinu, teško može razumjeti Bosnu u cjelini. Ko ne razumije srednjovjekovni grad, teško može razumjeti savremeni grad. Ko ne razumije stećak, ne može razumjeti ni savremeni identitet, narodni ili ma koji.. Ko ne gradi puteve i autoputeve kroz bosansku kičmu, od istoka ka zapadu zemlje, taj ne zna graditi ni suverenu, sigurnu i prosperitetnu državu.

Bosna je slojevita. Bosna je višeslojna. Bosna je sediment historije.

U vremenu kada se identiteti pokušavaju pojednostaviti, kada se historija reducira na kratke političke narative, ova knjiga insistira na složenosti. A složenost nije slabost – ona je bogatstvo. Nije Meša Selimović tek uzgred pisao o biću čiji potoci prave moćnu rijeku.

Ono što se provlači kroz cijeli tekst jeste jedna tiha, ali jasna poruka: Bosna je prostor susreta. I da, ono najvažnije: Bosna je Bosanska!

U njoj su se susretale kulture, religije, jezici, tradicije. I ti susreti nisu uvijek bili jednostavni. Bili su izazovni, ponekad bolni, ponekad dramatični. Ali iz tih susreta nastajao je specifičan civilizacijski obrazac – obrazac u kojem raznolikost nije negirala postojanje drugoga.

U tekstovima o kulturno-historijskim spomenicima, starim gradovima, o hanovima, o tradiciji musafirhane, autor ne piše samo o objektima i običajima. On skreće pažnju na duh otvorenosti. O etosu gostoprimstva. O svijesti da čovjek nije potpun bez drugog čovjeka.

Musafirhana nije bila samo kuća za gosta. Ona je bila filozofija odnosa. Ona je govorila: ti si drugačiji, ali si dobrodošao.

U tom jednostavnom činu gostoprimstva krije se čitava jedna etika. Pa i moralne norme koje iz nje izviru. I to je vrijednost na koju ova knjiga iznova podsjeća.

Drugi veliki tematski blok – „O ljudima Bosne“ – otvara možda i najvažnije pitanje: ko su nosioci bosanskog iskustva, bosanske kičme?

Jer zemlju ne čine samo rijeke i planine. Nju čine ljudi.

U ovoj knjizi susrećemo učenjake, pjesnike, profesore, mislioce, društvene radnike. Ahmed ef. Burek, Muhamed Mašić, Esad Duraković, Kasim Prohić, Husein Čepal, Branko Mikulić, Mulo Hadžić, Mirsad Abazović, Viktor Dundovića i mnogi drugi. Svaki od njih predstavlja jednu intelektualnu i moralnu vertikalu.

Autor ih ne prikazuje kao udaljene historijske figure. On ih vraća u savremeni kontekst. On pokazuje da njihova misao nije završena u vremenu u kojem su pisali i djelovali. Ona i danas ima značenje.

U tekstu o bošnjačkom učenjaku Ahmedu ef. Bureku ne govori se samo o njegovoj biografiji. Govori se o duhovnoj postojanosti. O sposobnosti da se u teškim vremenima sačuva moralna jasnoća.

U prikazima filozofskih i književnih djela ne govori se samo o literarnoj vrijednosti. Govori se o odgovornosti mislioca prema zajednici.

Ova knjiga nas podsjeća da intelektualni rad nije luksuz. On je obaveza. U društvu koje zanemari svoje mislioce, brzo nastupa praznina. A prazninu uvijek popunjavaju površne interpretacije i kratkoročni interesi. Rekli bismo moderno, smeća društvenih mreža i tik-tok pojednostavljivanja.

Zato je podsjećanje na ljude Bosne istovremeno čin kulture i čin odgovornosti.

Možda najznačajniji dio knjige nosi naslov „O vrijednostima Bosne“. I upravo tu dolazimo do njenog dubinskog smisla.

Jer, vrijednosti nisu deklaracije. One nisu parole.One nisu povremeni politički slogani. Vrijednosti su način življenja.

Kada autor skreće pažnju na stećke i njihove istraživače, na Huseina Čepala,  on ne govori samo o kamenim spomenicima. On govori o kontinuitetu kulture. Kada govori o antifašističkim idejama, ne govori samo o jednoj historijskoj epizodi, nego o etičkoj opredijeljenosti protiv ponižavanja čovjeka. I društvene zajednice, ponaosob države. Kada govori o hanovima i trgovima, govori o susretu, razmjeni, dijalogu. Onoj tananoj niti koja povezuje bosanskog gaziju i drvodjelca.

Vrijednosti su ono što ostaje kada prođu ideologije. Vrijednosti su ono što ostaje kada se promijene vlasti. Vrijednosti su ono što čuva dostojanstvo.

I ono što nakon topovskih kanonada i vojničkih čizama iznova se obnavlja i gradi - na starim temeljima kuće, hiže, ognjišta i domovine.

Jedna od ključnih dimenzija ove knjige jeste borba protiv zaborava.

Živimo u vremenu brzine. Informacije se smjenjuju svakodnevno. Vijesti traju nekoliko sati. Stavovi traju nekoliko dana. U takvom ambijentu, pamćenje postaje krhko.

„Zapisi o Bosni“ su pokušaj da se sačuva trag. Da se zabilježi ono što bi moglo biti potisnuto. Da se generacijama koje dolaze ostavi mapa – ne da bi ponavljale prošlost, nego da bi se razumjela i brusila budućnost.

Autor time pokazuje da pisanje nije samo estetski čin. Ono je čin odgovornosti prema zajednici.

Ono što ovoj knjizi daje dodatnu dimenziju jeste sposobnost povezivanja lokalnog iskustva sa širim historijskim i društvenim kontekstima.

Kada se govori o Skopaljskoj dolini, to nije izolirana priča. Ona se uklapa u širu sliku bosanske kulturne i historijske dinamike. Kada se govori o geopolitici Palestine u promišljanjima bosanskih intelektualaca, Akademika Durakovića prije svega, ona pokazuje da bosanska misao nikada nije bila zatvorena u vlastite granice.

Posebno želim naglasiti ton ove knjige. U njoj nema isključivosti. Nema oštrine koja ponižava. Nema retorike koja podstiče podjele. Postoji smirena argumentacija. Postoji mjera. Postoji dostojanstvo. To je izuzetno važno. Jer način na koji govorimo o Bosni jednako je važan kao i sadržaj onoga što govorimo.

Bosni treba odvažnost predaka! I mudrost! Ova knjiga upravo to nudi – ozbiljnost.

Kico s razlogom registruje arhaizme, stare riječi rekli bismo danas, koje važni istraživači vraćaju na svjetlost dana iz zakopane prošlosti. Ali sa dalekosežnim razlogom. Jezik je kuća bitka i značenja čiji opseg i sadržaj određuje vrijeme i okolnosti. I koja se mijenjaju poradi drugog vremena i okolnosti.

Danas smo zarobljenici političkog rječnika koji je nametnut od upornih pretendenata na bosansku zemlju i državu. I zbog čega lutamo kao guske u magli. Zadatak je naših intelektualnih elita da skinu te ideološke koprene sa narodnih očiju. Bez toga neće biti ni slobodne bosanske države.

Hegemonijski vokabular nas uvjerava, na primjer, da smo od 1992. godine članica Ujedinjenih naroda. Kao da takva svjetska organizacija uopšte postoji. Jer u svijetu danas imamo od 5.000 do 7.000 naroda. A Ujedinjene nacije imaju svega 193 punopravne članice, 193 suverene države. I svi građani, stanovnici svake od 193 države čine suverenu naciju – državu neovisno od njihovih narodnih, religijskih, rasnih, obrazovnih i drugih identiteta. I koje niko, i da hoće, ne može izbrisati. Zato Kicin mobilizatorski poziv na bosanstvo je poziv na moderno razumijevanje i samosvijest o bosanskoj naciji svih građana. Na priznanje i prihvatanje tog fakticiteta. To je ključno uporišta odbrane bosanske države u moderna vremena. I pouzdan put ka zajednici država – nacija kojima i po pravu i prirodi neminovno pripadamo.

Mi smo u Krugu 99 sačinili  razlikovni rječnik od prvih 76 pojmova hegemonijskog i evropskog vokabulara. Da li će uslijediti jezički preporod nije pitanje slijeđenja ideja jedne intelektualne organizacije, već pitanje izlaska iz političkog mraka i zamki za koje još ne nalazimo jedinstven ni politički ni narodni izlaz. 

Tri decenije nakon Dejtona, politički jezik u Bosni i Hercegovini postao je instrument moći. Pojmovi poput nacije, konstitutivnosti, legitimnog predstavljanja, vitalnog nacionalnog interesa, suvereniteta ili balansa moći uglavnom se koriste u hegemonijskom značenju – kao opravdanje etničke fragmentacije, blokada i paralelnih struktura.

Rječnik razlikovnih pojmova hegemonijskog i evropskog političkog jezika na Balkanu i BiH nas podsjeća na jednostavnu, ali presudnu razliku. Jer nacija u evropskom značenju nije etnička grupa, nego politička zajednica državljana. Konstitutivnost ne znači suverenitet etničkih kolektiviteta, nego kulturno-historijski identitet bez političkog monopola.  Legitimitet proizlazi iz volje građana, a ne iz etničkog porijekla predstavnika. Suverenitet pripada državi i građanima, a ne teritorijaliziranim etničkim zajednicama. Institucije Bosne i Hercegovine nisu “zajedničke institucije”, nego jedine državne institucije.

Zato je nužna obnova normativnog značenja pojmova. Zato je nužan jezički preporod političkog jezika.

Kada kažemo da svaki građanin mora imati pravo da bira i bude biran za sve državne funkcije, mi afirmiramo građanina kao nosioca suvereniteta.

Kada kažemo da je provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava ustavna i internacionalna obaveza, mi branimo pravnu državu.

Kada odbacujemo narative o “legitimnom predstavljanju naroda”, mi branimo demokratsku reprezentaciju građana.

I Gornji Vakuf je grad u kojem su riječi često bile oružje. Zato i ovdje moramo vratiti riječima njihovo evropsko značenje.

Rječnik nas upozorava da hegemonijski jezik proizvodi: politička lutanja i defetizam, blokadu institucija, normalizaciju  krize kao trajnog stanja, transformaciju etničkih identiteta iz kulturne u političku kategoriju i pretvaranje države u zbir etnopolitičkih ultimatuma.

Mi moramo odbaciti zagovaranje da su promjene nemoguće zbog “političkih realnosti”. Da je to istina socijalizam bi još trajao. Ili feudalizam, a možda i robovlasništvo. Historijske težnje i promjene definišu jasne politike i prosvijećene ideje, a ne narativi trulog kompromisa i straha. Stvarnost je realna tek onda ukoliko je zbiljski umna. Bez ravnopravnosti svakog pojedinca naša stvarnost to nije.

Mi ne govorimo protiv identiteta. Govorimo protiv njihove političke zloupotrebe. Ne govorimo protiv pluralizma. Govorimo protiv paralelnih suverenosti. Ne govorimo protiv raznolikosti, već o političkim slobodama i ravnopravnosti svih građana.

To je istovremeno i jasnu konceptualna mapa izlaska iz etnopolitičkog poretka ka ustavnoj demokratiji.

Ako želimo evropsku budućnost, moramo prvo uspostaviti evropsko značenje pojmova, a odbaciti hegemonijsku smutnju. Jer politika počinje riječima i takvom profiliranju samosvijesti građana. A država se razvija i opstaje na njihovoj preciznosti.

Na kraju, dozvolite mi da kažem: ovo nije knjiga koja zatvara raspravu. Ona je otvara.

Svaka generacija ima obavezu da iznova definira svoj odnos prema Bosni. Ne kroz međusobno negiranje, nego kroz razumijevanje. Ne kroz pojednostavljivanje, nego kroz analizu. Ne kroz emociju bez sadržaja, nego kroz emociju utemeljenu u znanju.

Ova knjiga daje materijal za takav pristup.

„Zapisi o Bosni, njenim ljudima i vrijednostima“ nisu samo zbir tekstova. Oni su dokaz da Bosna ima misao. Da Bosna ima pamćenje. Da Bosna ima vrijednosni kontinuitet.

*Iz govora g. Adila Kulenovića, bh. intelektualca i predsjednika Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" na promociji knjige Ahmeda Kice u Gornjem Vakufu 2. marta 2026.