Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini predstavlja najznačajniji institucionalni idžtihad Bošnjaka – historijski i teološki utemeljen odgovor na izazove očuvanja vjere, jedinstva i autoriteta uleme u složenim političkim okolnostima.

Kroz koncept murasele, jasno definisanu hijerarhiju i kontinuitet sa sunnetom i sunijskim konsenzusom, razvijen je model koji potvrđuje pripadnost ummetu, ali i sposobnost samostalnog, odgovornog organiziranja vjerskog života u savremenoj državi.

Piše: Nedžad Grabus

U islamskom vjerovanju i muslimanskoj praksi najvažniji izvori za tumačenje vjere i njenu praktičnu primjenu su Kur‘an i sunnet. Kasnije se ulema složila da su za muslimane važni i idžma, konsenzus učenih ljudi i kijas, analogijsko tumačenje novih pitanja s kojima se zajednica susreće. Vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, a. s., izražava se svjedočenjem da je on sluga, rob, poslušan, predan Bogu i vjerovjesnik Božiji. Muhammed, a. s., je zaduživao i davao ashabima različite zadatke.

Oni su to pamtili, prenosili i nastojali primijeniti u praksi. Mi vjerujemo da je Muhammed, a. s., posljednji Božiji poslanik ljudima. Zajednica u Medini bila je svjesna svoje odgovornosti za organizirano i zajedničko djelovanje i nastupanje u povijesnim okolnostima nakon preseljenja Muhammeda, a. s.

Postojali su različiti pogledi o tome da li organiziranu zajednicu trebaju voditi članovi plemena Kurejš, onda koji klanovi iz plemena Kurejš, ili da li prednost imaju članovi porodice Muhammeda, a. s., ili članovi medinskih plemena. Islamska vjera potakla je snažnu energiju u tadašnjoj zajednici koja se ubrzo našla na svjetskoj pozornici u susretu s najvažnijim carstvima toga doba. Paralelno s tim procesom artikulirali su se teološki obrasci i tumačenje koje je imalo utemeljenje u konstitutivnim izvorima islama i pomogli su u oblikovanju interpretativne muslimanske tradicije.

Sva pitanja uključivala su definiranje nadležnosti javnih službi i ovlaštenja u tumačenju vjere i njene praktične primjene. Pitanja imameta, hilafeta, organizacije zajednice, ovlaštenja u upravljanju finansijama, zekatom, organizacijom hadža, sudskim segmentom itd. zahtijevala su jasno definiranje legitmiteta i legaliteta centralnih vlasti koje su osiguravale mir i pravedno funkcionisanje zvaničnih struktura vlasti.

I najvažnije pitanje je uvijek bilo da li se to primjenjuje u sukladnosti s Božijom knjigom i Poslanikovim, a. s., sunnetom.

Od Medine do Bosne: Kontinuitet organizirane muslimanske zajednice

Nakon okončanja hilafeta hazreti Alije, nastupio je period u kojem su Emevije, kasnije Abbasije i druge dinastije, sve do Osmanskog Carstva kroz kontrolu Mekke i Medine obnašali centralnu vlast koja je nastupala kao glavna sila oko koje su se okupljali najvažniji faktori iz različitih dijelova svijeta u kojem su živjeli muslimani.

Pitanje povlačenja osmanske države iz BiH i nova realnost unutar Austro-Ugarske vlasti 1878. donijelo je muslimanima novo iskustvo u organizaciji vjerskih poslova. Prema historijskim podacima imenovanje vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini jasnije se izražava nakon što su Osmanlije preuzele nadzor i brigu nad Mekom i Medinom početkom 16. stoljeća.

U Bosni i Hercegovini su službovale muftije, kadije, muderrisi, hatibi, imami itd. Pitanje vjerske hijerarhije uvijek je bilo i pitanje suverenih prava svake države da upravlja svim segmentima političkih i društvenih procesa. Bošnjački prvaci su 1882. isposlovali kontinuitet duhovne povezanosti muslimana i vjerske administracije s osnovnim izvorima islama i pravednim halifama.

“Niko, baš niko pojedinačno nije vlasnik nijednog dijela Islamske zajednice. Kada uposlenik ili funkcioner okonča svoj mandat ne može ni on, niti neko od njegovih potomaka ništa naslijediti ili uzeti kao svoje vlasništvo od Islamske zajednice. To je najbliže principu sunneta koji je ostavio Muhammed, a. s. Dakle, organizirani oblik Islamske zajednice kao zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini predstavlja kolektivni institucionalni idžtihad kojim su muslimani u specifičnim historijskim, političkim i pravnim okolnostima nastojali očuvati kontinuitet vjere, autoritet uleme i jedinstvo zajadnice. Time se Bošnjaci nisu legitimirali izvan ummeta, nego unutar njega: pokazali su da je moguće, u manjinskom i kompleksnom političkom okruženju, razviti model organizacije koji ostaje vjeran Kur’anu, sunnetu i sunijskom konsenzusu, a istovremeno funkcionalan u modernoj državi. Ostali su ujedinjeni i jedinstveni u vjeri, ali nisu bili uniformni i jednoobrazni."

Tačno je da je tokom različitih perioda u povijesti bilo nejasno u mnogim dijelovima svijeta u čije ime učeni ljudi i hatibi nastupaju petkom i na koji način čuvaju zajedništvo u svome gradu ili državi, ali za Bošnjake je od samog početka njihovog prihvatanja islama pitanje organiziranog i jasno definiranog sistema vjerske hijerarhije i nadležnosti bilo od suštinske važnosti. Kroz iskustvo više generacija i više političko-pravnih sistema artikulirana je, definirana i uspostavljena organizacija Islamske zajednice koja je u potpunosti zasnovana na sunnetu Muhammeda, a. s.

Čija je Islamska zajednica?

Ona pripada muslimanima, svi članovi IZ, uposlenici i funkcioneri imaju ista prava, ali niko, baš niko pojedinačno nije vlasnik nijednog dijela IZ. Kada uposlenik ili funkcioner okonča svoj mandat ne može ni on, niti neko od njegovih potomaka ništa naslijediti ili uzeti kao svoje vlasništvo od Islamske zajednice. To je najbliže principu sunneta koji je ostavio Muhammed, a. s. Dakle, organizirani oblik Islamske zajednice kao zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini predstavlja kolektivni institucionalni idžtihad kojim su muslimani u specifičnim historijskim, političkim i pravnim okolnostima nastojali očuvati kontinuitet vjere, autoritet uleme i jedinstvo zajadnice.

Time se Bošnjaci nisu legitimirali izvan ummeta, nego unutar njega: pokazali su da je moguće, u manjinskom i kompleksnom političkom okruženju, razviti model organizacije koji ostaje vjeran Kur’anu, sunnetu i sunijskom konsenzusu, a istovremeno funkcionalan u modernoj državi. Ostali su ujedinjeni i jedinstveni u vjeri, ali nisu bili uniformni i jednoobrazni.

U tom smislu, ovaj institucionalni idžtihad može se razumjeti kao doprinos ummetu – ne kao univerzalni model koji se mora preslikati, nego kao iskustvo koje pokazuje kako se vjerska autonomija, institucionalna odgovornost i javno tumačenje vjere mogu uskladiti sa savremenim pravnim i društvenim okvirima. Zato je to najvažniji idžtihad koji su Bošnjaci „razvili“. Nevladine organizacije, društva ili fondacije nisu tako uspostavljene, to su subjekti „privatnog“prava i obično ih nasljeđuju bliži rođaci, utemeljitelji ili saradnici. Usprkos tome što džamije nisu „javna“ili državna imovina u Bosni i Hercegovini imaju važnu javnu službu i ulogu.

Za Islamsku zajednicu je važno da ima jasno definiranu proceduru, snažnu administraciju i pravila funkcionisanja i djelovanja, ali je isto tako važno da se u vjerskom smislu muslimani mogu povezati s časnim ashabima i Muhammedom, a. s. Prioritetni poredak ashaba i izražavanje vjerovanja i učenje dove za prvu četvoricu halifa na hutbama sastavni je dio muslimanskog vjerovanja. Kao što postoje hanefijska, selefijska, maturidijska, eš‘arijska, šiijska akaidska tumačenja postoje i posebna bosanska tumačenja pitanja i izražavanja vjerovanja koja nas čine povezanim u zajednicu. Jedno od tih pitanja je učenje o muraseli.

Murasela: Akaidsko i institucionalno jamstvo autoriteta i jedinstva

Murasela se najčešće definira kao pisano ovlaštenje ili autorizacija za tumačenje, poučavanje i praktično obavljanje dužnosti u Islamskoj zajednici koje dodjeljuje reisul-ulema. Pitanje murasele nije samo fikhsko ili još konkretnije administrativno pitanje. Pitanje murasele je i akaidsko pitanje. I to je za ovaj tekst važno naglasiti. Muhammed, a. s., dobio je Objavu, a i hadis je nadahnuti govor koji ima opću važnost. Poslanik je glasonoša i prenositelj Božijeg govora. Poučavanje vjeri, hutba i opće obrazovanje u islamu uvijek je bilo zasnovano na zajedničkom i općem dobru zajednice. Hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Osman, hazreti Alija jesu bili veliki ashabi ali su kao halife imali snažan utjecaj na razvoj svih segmenata primjene islamskih učenja. Kodifikacija mushafa, dostavljanje primjeraka mushafa u pokrajine diljem svijeta bio je čin organizirane zajednice.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.