Sredinom ljeta 1991. jugoslavenska kriza internacionalizovana je. Međunarodna zajednica preuzela je ulogu medijatora, uglavnom zapadnoevropske zemlje. Rusija se nalazila u krizi raspada Sovjetskog saveza i nije imala značajnu ulogu. Sjedinjene Američke Države nisu bile previše zainteresovane i rješavanje jugoslavenske krize prepustile su zapadnoevropskim zemljama, odnosno Evropskoj zajednici.
Te 1991. godine te zemlje mogu se podijeliti u dvije grupe: jedna je bila sklona srpskoj, a druga hrvatskoj i slovenačkoj strani. Nije postojala značajna grupa evropskih zemalja koja je bila posebno posvećena Bosni i Hercegovini. U tom periodu Slovenija i Hrvatska svakako su bile prioritet jer je kriza u vezi s njima bila mnogo naglašenija. Rješavanjem njihovog problema sa Srbijom, riješili bi se i ostali, prenosi Jajce Online.
Zbog toga su svi evropski mirovni planovi u narednim godinama bili skloniji zadovoljavanju srpskih i hrvatskih interesa, što je išlo na štetu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Kutiljerov prijedlog predviđao je podjelu Republike Bosne i Hercegovine u etničke kantone. U poređenju s narednim evropskim mirovnim planovima, bio je najpovoljniji za Bosnu i Hercegovinu. Srbima je bio neprihvatljiv. Već su formirali Republiku Srpsku, razvili njene institucije, ustrojili i naoružali vojsku. Bili su sigurni da mogu ostvariti mnogo više, i bili su potpuno u pravu.
S propašću Kutiljerovog prijedloga započela je srpska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Obzirom da srpska strana nije uspjela u prvoj ratnoj godini poraziti Republiku Bosnu i Hercegovinu, međunarodna zajednica – predvođena zapadnoevropskim zemljama – dala je novi prijedlog: Vens-Ovenov. U ovom dvojcu Britanac Owen imao je glavnu riječ i bio je sklon podjeli Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačka vlada ga je jako nervirala svojim neprihvatanjem predloženog mirovnog sporazuma.
Ovaj mirovni sporazum pogodovao je samo Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, legitimirajući njenu politiku, i poslužio joj je da započne agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačkoj i srpskoj strani bio je neprihvatljiv i – nakon dužeg diplomatskog natezanja – odbijen je. Ipak, to nije utjecalo na politiku HZ HB, nego joj je, naprotiv, dalo novi podstrek.
Naredni mirovni prijedlog bio je za Republiku Bosnu i Hercegovinu najgori. Obzirom da se Amerikanac Vance povukao, zamijenio ga je Norvežanin Stoltenberg.
Novi dvojac Owen-Stoltenberg pronašao je i novog agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu koji je politički i vojnički trebao prisiliti njeno državno rukovodstvo da prihvati njihov mirovni sporazum, čime bi definitivno došlo do raspada države. Poslije srpskog i hrvatskog agresora, uveden je protiv Republike Bosne i Hercegovine i bošnjački: Fikret Abdić s njegovom Narodnom odbranom. Abdić, kao prijašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, imao je politički legitimitet, što njegovom angažmanu davalo posebnu težinu, ne samo vojnu.
U tim okolnostima situacija za Republiku Bosnu i Hercegovinu izgledala je bezizlazno, te je bošnjačka politika počela opasno naginjati ka prihvatanju teritorijalne podjele po etničkom principu, temeljenom na realnom demografskom stanju nastalom etničkim čišćenjem od strane RS i HZ HB.
Kompletan tekst pročitajte OVDJE.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!