Piše: Mohamad Elmasry

Tačno prije 15 godina, samospaljivanje Mohameda Bouazizija u Tunisu potaknulo je nezapamćen panarapski protestni pokret koji je pokazao snažnu želju Arapa za demokratskijim oblicima vlasti.

U izvanrednim scenama, milioni demonstranata širom nekoliko zemalja okupili su se protiv autoritarnih lidera koji su decenijama bili na vlasti, dovodeći u pitanje političke sisteme obilježene represijom, korupcijom i isključivanjem.

Pritužbe demonstranata odnosile su se na centralizirane strukture moći koje su rađale korupciju i nepravdu te koncentrirale bogatstvo u rukama relativno malog broja ljudi. Ono što je uslijedilo nije bila samo regionalna pobuna, već historijski zahtjev za dostojanstvom, odgovornošću i demokratskom vlašću, prenosi Al Jazeera. 

Očekivano, režimi su odgovorili grubim mjerama – brojni demonstranti su ubijeni, pretučeni ili uhapšeni.

Ipak, prodemokratski pokret je u ranoj fazi ostvario značajne uspjehe.

U roku od nekoliko mjeseci, četiri dugogodišnja diktatora – tuniski Zine El Abidine Ben Ali, egipatski Hosni Mubarak, libijski Muammar Gaddafi i jemenski Ali Abdullah Saleh – svi su zbačeni s vlasti.

U nekolicini zemalja – među njima Bahrein, Alžir i Irak – režimi su uspješno ugušili proteste, okončavši ih prije nego što su dobili ozbiljniji zamah.

Protestni pokreti u drugim zemljama doveli su do ograničenih reformi ili, u slučaju Sirije, do dugotrajnog građanskog rata bez neposredne promjene režima.

Poput Sirije, Libija i Jemen su na kraju potonuli u nasilni sukob.

Egipat i Tunis bili su jedine zemlje Arapskog proljeća koje su mogle ukazati na značajnije dugoročne uspjehe – obje su brzo srušile svoje diktatore i gotovo odmah započele demokratske tranzicije.

Uprkos mješovitim rezultatima, posmatrači su Arapsko proljeće uglavnom hvalili kao revolucionarni demokratski trenutak za region koji je dugo bio opterećen tiranijom. Ipak, 15 godina kasnije jasno je da, iako su narodni zahtjevi za demokratijom opstali, autoritarni režimi su naučili kako osigurati da takvi ustanci više nikada ne uspiju.

Slučajevi Egipta i Tunisa

U Egiptu i Tunisu demokratske tranzicije su se u početku činile uspješnima: formirane su ustavotvorne skupštine, doneseni novi ustavi, osnovane nove političke stranke i mediji te izabrani novi politički lideri.

Važno je da su u obje zemlje stranke koje je formiralo Muslimansko bratstvo – dugo dobro organizirano u velikom dijelu regiona – brzo stekle utjecaj.

Neki posmatrači su politički uspon i utjecaj centrističkih islamista smatrali benignim, čak i pozitivnim, dok su drugi tvrdili da to predstavlja problem.

Bez obzira na rasprave o mogućim prednostima ili manama političkog islama, i Egipat i Tunis su u početku viđeni kao obećavajući modeli arapske demokratske transformacije, upravo zato što su sugerirali da autoritarizam nije arapska neizbježnost.

Iako su njihove tranzicije bile opterećene ozbiljnim izazovima i povremenim potpunim krizama, obje zemlje su pokazale da su moderna arapska društva sposobna graditi demokratske sisteme, makar nesavršene i krhke.

Možda još važnije, primjeri Egipta i Tunisa pokazali su da su arapski građani demokratski angažirani – izlaznost na izborima u obje zemlje bila je uporediva s onom u nekim ustaljenim zapadnim demokratijama.

Egipatska „duboka država“

Međutim, privid i brojke o izlaznosti birača bili su barem djelimično varljivi, posebno u slučaju Egipta, gdje su Stranka slobode i pravde Muslimanskog bratstva i njeni predstavnici pobjeđivali na referendumima i izborima, uključujući i predsjedničke, ali nikada nisu istinski držali vlast.

Egipatska „duboka država“ – vojska, policija, obavještajne službe, pravosuđe i medijski aparat – nikada se u potpunosti nije povukla iz političke scene.

Stari režim je uspješno sabotirao dva izabrana parlamenta, a potom je, u ljeto 2013. godine, u saradnji s antiislamističkim egipatskim liberalima, srušio prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta, Mohameda Mursija.

Egipatski puč iz 2013. godine predstavljao je potpuni demokratski preokret, povratak na stanje prije 2011. godine, a vjerovatno i nešto još tiranskije.

Abdel Fattah el-Sisi, koji je služio kao Mursijev ministar odbrane, brzo je konsolidirao vlast. Nadgledao je masovna ubistva, masovna hapšenja, zabrane političkih stranaka, zatvaranja medija, fingirane izbore i konačnu temeljitu izmjenu egipatskog pravnog i političkog okvira.

Stručnjaci su uvjerljivo tvrdili da je autoritarni sistem koji je el-Sisi uspostavio čak i despotskiji od Mubarakovog.

Tuniski kratkotrajni pokušaj demokratije trajao je duže nego u Egiptu, ali je na kraju doživio sličan nazadak. Godine 2014. Tunis je pripremio novi ustav i izabrao svog prvog demokratskog predsjednika, Bejija Caida Essebsija.

Međutim, izbor novog predsjednika 2019. godine, Kaïsa Saïeda, označio je početak kraja tuniskog demokratskog eksperimenta. U julu 2021. godine, otprilike dvije godine nakon stupanja na dužnost, Saïed je srušio mladu tunisku demokratiju, pozivajući se na vanredne ovlasti, smijenivši premijera i suspendirajući parlament. Od tada je Saïed dodatno konsolidirao vlast.

Naučene lekcije

Jasno je da su egipatski i tuniski režimi naučili barem jednu lekciju iz prodemokratskih protesta 2010–2011: njihove diktature nisu bile dovoljno autoritarne. U obje zemlje politički i pravni okviri pažljivo su preinačeni kako bi se spriječila upravo ona vrsta građanske neposlušnosti kojoj smo svjedočili prije 15 godina. Neće se tolerirati ni najmanji protest ili oblik opozicije.

U Egiptu, na primjer, zakon o protestima iz 2013. zabranjuje javne demonstracije, a zakon o terorizmu iz 2015. svaki čin „zastrašivanja“ koji „narušava nacionalno jedinstvo“, „remeti javni red“ ili „onemogućava javne vlasti … u obavljanju njihovog posla“ smatra činom „terorizma“.

Egipatski vojni režim nakon 2013. također je pokazao da nijedne izbore neće prepustiti slučaju. Vlada je orkestrirala fingirane izbore, usvojila izborni zakon koji garantira lojalnost parlamenta predsjedniku te izmijenila ustav kako bi produžila el-Sisijevu vladavinu do 2030. godine.

Tamo gdje su pukotine u sistemu omogućile opozicionim kandidatima da se kandidiraju za predsjednika, el-Sisi je iskoristio svoju kontrolu nad vlašću kako bi ih dao uhapsiti ili prisilio na trajni egzil.

Stručnjaci su primijetili koliko je tuniski predsjednik Saïed vjerno slijedio el-Sisijeve korake. Iako u Tunisu nije uspostavio represiju na nivou el-Sisija, Saïed je, poput svog egipatskog kolege, prepisao ustav, proširio predsjedničke ovlasti i uklonio mehanizme kontrole i ravnoteže vlasti. Podaci Bertelsmannovog indeksa transformacije pokazuju da je Tunis, po brojnim političkim i ekonomskim pokazateljima, nazadovao na nivoe iz vremena prije Arapskog proljeća.

Pukotine u sistemu

Petnaest godina nakon Arapskog proljeća, temeljni problemi koji su doveli do demonstracija – korupcija, nepravda i ekonomske teškoće – i dalje postoje i možda su danas čak izraženiji nego tada.

Arapske zemlje u velikoj mjeri loše prolaze na godišnjem Indeksu percepcije korupcije (CPI), pri čemu su mnoge svrstane pri dno svjetskih rang-lista, a države su i dalje opterećene nepravdom.

Na primjer, od 21 arapske zemlje koje je nedavno ocijenila organizacija Freedom House, nijedna nije dobila ocjenu „slobodna“; a od devet arapskih zemalja procijenjenih 2025. godine u okviru Indeksa vladavine prava Svjetskog projekta pravde, većina je bila pri dnu globalnih rangiranja.

Važno je istaći da je, u cjelini – izuzimajući zaljevske zemlje – arapski region i dalje opterećen ekonomskim teškoćama.

Prema Svjetskoj banci, bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika ostaje izuzetno nizak u većini država izvan Zaljeva, a Ujedinjeni narodi navode da nestašice hrane i glad i dalje predstavljaju ozbiljne probleme u velikom dijelu regiona. Ekonomski problemi u Egiptu i Tunisu ilustriraju stanje u velikom dijelu ostatka regiona. U Egiptu su se, od ustanka 2011. godine, i ekonomsko carstvo vojske i jaz u nejednakosti povećali, dok su inflacija i siromaštvo porasli.

U međuvremenu, i tuniska ekonomija nazaduje. Prema nedavnom izvještaju Fondacije Carnegie za međunarodni mir, Saïedov ekonomski pristup doveo je do ogromnog rasta unutrašnjeg duga i „kolapsa ekonomskog rasta“, uz „pad realnih plata i rast nezaposlenosti“.

Demokratija: slon u sobi

Ono što je možda najviše uznemirujuće za arapske režime jeste činjenica da njihovi građani i dalje u ogromnoj većini žele demokratsku vlast.

Prema Arapskom indeksu mišljenja, više od 70 posto arapskih ispitanika podržava demokratiju, u poređenju sa samo 19 posto onih koji je ne podržavaju.

Rezultati anketa također pokazuju da arapski građani negativno ocjenjuju nivo demokratije u svojim zemljama; da demokratiju povezuju sa slobodom, jednakošću i pravdom; te da imaju povoljan stav prema Arapskom proljeću.

Novija istraživanja Arapskog barometra ukazuju na slične nalaze.

Arapsko proljeće nije završeno

U decembru 2024. sirijski diktator Bashar al-Assad je svrgnut i prisiljen na egzil, oko 14 godina nakon što je ustanak protiv njega započeo. Ovaj kataklizmični događaj možda bolje od svega pokazuje da su analitičari preuranjeno proglasili smrt Arapskog proljeća.

Nedavni protesti generacije Z u Maroku pružaju dodatne dokaze da su mnogi Arapi – posebno mladi – sposobni, spremni i voljni boriti se za promjene. Stoga je moguće da je samo pitanje vremena kada će se dostići tačka ključanja i započeti novi talas protesta.

Vlade znaju da je rizik stvaran. Režim el-Sisija u Egiptu ponovo pruža koristan primjer. Posljednjih godina el-Sisi je bio primoran više puta upozoravati Egipćane da ne protestuju.

Tokom javnih obraćanja prije nekoliko godina izjavio je da se ponavljanje ustanka iz 2011. „nikada više neće dogoditi“ u Egiptu.

Paranoja je stvarna – egipatska „duboka država“ očigledno nije spremna riskirati otvaranjem političkog prostora.

Režim je nedavno dodatno pojačao svoj široki program izborne manipulacije i, prema izvještajima, nastoji produžiti el-Sisijevu vladavinu na neodređeno vrijeme.

Nezadovoljan samo eliminacijom opozicije u zemlji, egipatski režim je pokušao spriječiti i opoziciju u inostranstvu.

Vlada je nastojala ugasiti opozicione medije sa sjedištem izvan Egipta i tražila izručenje popularnih opozicionih ličnosti u zemlju. Ranije ove godine, mladi Egipćanin Anas Habib organizirao je mirni protest ispred egipatske ambasade u Hagu.

Kao odgovor, egipatski ministar vanjskih poslova pozvao je osoblje ambasade da zadrži demonstrante i da budu uhapšeni. U činu očite odmazde, egipatske vlasti su uhapsile Habibovog starijeg ujaka u Egiptu.

Izvan Egipta, arapske države su nedavno počele intenzivirati saradnju u oblasti unutrašnje sigurnosti, pri čemu vlade agresivno tragaju za osobama koje druge zemlje potražuju radi izručenja. Ove ekstremne mjere naglašavaju paranoju: arapski režimi očigledno shvataju da je ovo pauza, a ne finale Arapskog proljeća. Historija sugerira da, kada se pokret nastavi, to neće biti unaprijed najavljeno.