Piše: Faruk Kajtaz

U pauzi između svoja dva savjetovanja (u Banja Luci) sa Miloradom Dodikom (SNSD) – lider HDZ-a BiH, Dragan Čović, ukazao se nedavno na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru da bi održao predavanje na temu... „30 godina nesavršenog daytonskog putovanja“.

Sami naziv predavanja ukazuje na to da Čović smatra da Daytonski model treba mijenjati, jer je „nesavršen“, dok je (pomalo poetski) pojam „putovanja“ gurnut u naslov kako bi se asociralo da je sve to jedan „proces“, koji – kao i svako drugo „putovanje“ - ima svoj kraj.

I da bi se došlo do kraja tog puta, a Daytonska rješenja - od nesavršenih postala valjda - „savršena“, Čović u dijelu javnog obraćanja medijima iznosi kako je za BiH najbolji „konsocijacijski model“ uređenja.

"Dejtonska faza je trebala završiti prije više od 20 godina, a BiH je danas pred vratima konsocijacijskog ambijenta i federalizma uređenja" - kazao je Čović.

Ideja „konsocijacijskog ambijenta“ u BiH nije baš nova, jer se već godinama vuče i pominje u javnom prostoru... na političkim forumima ili diplomatskim večerama, kao „spasonosno rješenje“ za BiH, iako se radi o modelu koji samo dodatno (etnički) dijeli državu i njene resurse pod geslom „jednostavnosti i efikasnosti“.

Zapravo, radi se o daljem i konačnom etnonacionalnom cementiranju ekskluzivnog političkog predstavljanja naroda (bolje reći elita) na štetu građanskog principa. Model „konsocijacije“ je, uostalom, itekako već prisutan u BiH, ali taj nivo očito nije dovoljan, pa se stvari nastoje dovesti do kraja.

Omeđiti se „atari“...

Klasični oblici pojavnosti konsocijacije u BiH su, recimo... čuveno entitetsko glasanje, vitalni nacionalni interes ili pak ustavna pozicija Doma naroda u Parlamentu FBiH, koji se samo tako zove, jer ima potpuno ista ovlaštenja kao Predstavnički dom!?

I gle „čuda“... baš ti primjeri konsocijacije na djelu pokazali su se kao glavni generatori kriza ili političkih ucjenjivanja, a što nas opet dovodi do cikličnih i beskrajnih blokada sistema tokom kojih je novac - jedino vezivno sredstvo vlasti.

U državi stvarnu vlast nemaju ni građani ni birači. Čak ni stranke, već elite!  

Uz pojam „konsocijacije“ Čović je u Mostaru dodao i pojam federalizma, koga je, dio njemu naklonjenih medija, „zaobišao“, što nas dovodi do same suštine ove priče, koja stalno luta političkim eterom.

Čović to nije eksplicite rekao, ali nije teško pretpostaviti da pod pojmom „federalizma“ nije mislio na postojeću FBiH, već na neki novi federalni model za cijelu BiH, gdje bi se postojeća Federacija pocijepala na dva dijela, a entitet RS federalizirao.

Taj spoj Federacije i Konsocijacije je baš ono što Čović misli, ali vješto izbjegava do kraja jasno i reći.

Barem samo trenutno, iako je procjenjeno da je sa dolaskom nove administracije SAD „stigao trenutak“ da se karte otvore do kraja. Sada kada čak i predstavnica SAD u Savjetu sigrnosti UN-a govori da je došlo vrijeme da odgovornost donošenja preuzmu „konstitutivni narodi“.  

Cilj je zajedničkim snagama Banja Luke i dijela Mostara - prvo blokirati državni sistem do granice pucanja (što je već učinjeno!), maknuti OHR i Visokog predstavnika, te onda ponuditi novu federalnu reorganizaciju, čiji bi „pogonski motor" bila – konsocijacija!

U prevodu – recept za beskrajnu krizu države koja bi se pod teretom komplikovanih konsocijacijskih dogovaranja (velike koalicije) u nekom dužem ili kraćem roku – sama raspala ili pak bila tek ljuštura.

Opet u interesu elita.

Bio bi to državno-pravni provizorij vječite konsocijacije i usaglašavanja, te najave praktične demokratije, koja se stalno zaziva, ali koja se nikada se ne događa. Nešto što (u takvom obliku) ne poznaje nijedna od država nastalih nakon raspada SFRJ.

A u međuvremnu... a u međuvremenu će se na terenu itekako i dalje crtati buduće granice... i to ne na konsocijacijskim principima, već principima već osvojenog i zauzetog. Kao recimo... podizanjem spomenika generalu, koji je zbog ratnih zločina uredno presuđen pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu!?

Gdje je tu ta - toliko hvaljena konsocijacija i legitimno predstavljanje i to ne neke nove većine, već žrtava presuđenih zločina?