Priredio: mr. Alen Zečević

U hiljadugodišnjoj povijesti bosanske države, do danas, osobito u srednjem vijeku gdje nalazimo embrij njenog postanka i političkog razvitka, zabilježen je veliki broj banova, kraljeva i kraljica koji su u djelujući u različitim periodima ostavili vlastiti politički trag. Svaki od njih u tu povijest ugradio je dio svoga naslijeđa, te osigurao kontinuitet i afirmaciju bosanske državnosti.

Najslavniji, po uspjehu i rezultatima svoje vladavine koja je trajala trideset i osam godina, najuspješniji od svih vladara srednjovjekovne Bosne, je posljednji ban i prvi bosanski kralj, sin kneza Vladislava i kneginje Jelene Šubić – Tvrtko I Kotromanić, prenosi Biserje.

Vladarsku titulu bana preuzeo je 1353. godine, još uvijek maloljetan sa tek petnaest navršenih godina života, naslijedivši strica Stjepana II Kotromanića.

Zbog toga u najranijim aktima banske kancelarije i diplomatskim spisima ne nalazimo njegov, nego potpise njegova oca Vladislava i majke Jelene. Godinu kasnije, kada umire i njegov otac, državne poslove na sebe je preuzela majka Jelena.

Istovremeno, na ugarskom tronu postavljena je njezina zemljakinja, bosanska Elizabeta, pri čemu je Jelena nastojala osigurati ravnopravnu bansku upravu u Bosni za svoja dva sina – Tvrtka i Vukca.

Ugarski kralj Ludovik, nakon sloma hrvatske vlastele, organizirao je vojni pohod prema Bosni s ciljem da je potčini i stavi u vazalski položaj. Godine 1363. uputio je na Bosnu dvije križarske vojske, jednu, koju je predvodio lično on i koja je nadirala dolinom rijeke Sane prema utvrđenom Jajcu, a koju je Tvrtko potukao do nogu sa svojom vojskom pod zidinama grada Sokola na Plivi kod Jajca. I druga ugarska vojska pretrpjela je ozbiljne gubitke, panično se povlačeći iz nepokorenog grada Srebrenika sa ostacima svojih rasutih i destkovanih jedinica.

Kada je napunio trideset godina zaključio je brak sa princezom Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Ivana Stracimira, s kojom je dobio sina Tvrtka II. Nakon što je pacificirao pobunjene vlasteline u Bosni i uspostavio red, Tvrtko I zaputio se sa vojskom u Trebinje, Konavle i Dračevice, oduzevši ih od Đurađa I. Balšića.

Obzirom da je po bakinoj liniji bio Nemanjić, te zbog činjenice da je nakon smrti srpskog despota Uroša ugašena loza te vladarske porodice, smatrao je da polaže legitimno pravo na naslijeđe srpske krune.

Godine 1377. na dan 26. oktobra, u Milima kod Visokog, dotadašnji bosanski ban Tvrtko I krunisan je ”za kralja Bosne, Srba, Primorja i Zapadnih strana”. Kao prvi kralj u bosanskoj povijesti pokrenuo je 1390. godine vojne pohode pripojivši bosanskoj kraljevini gradove Split, Trogir, Šibenik, otoke Hvar, Korčulu i Brač, i tako uspostavio apsolutnu dominaciju na Jadranskoj obali. Od tada u svojim poveljama se potpisuje ”po milosti Božjoj slavni kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja…”.

Posljednje godina vladavine Tvrtka I Kotromanića obilježili su napadi osmanskih jedinica na granice bosanske kraljevine.

Njih je 1386. godine, u okršajima koji su vođeni kod Bileće, porazio Tvrtkom vojvoda Vlatko Vuković. Nakon skoro četiri decenije vlasti na bosanskom tronu Tvrtko I Kotromanić umro je 10. marta 1391. godine, ispisavši najslavnije poglavlje ukupne bosanske povijesti. Prvi bosanski kralj proširio je granice bosanske kraljevine na susjedne oblasti, uspostavio vlast na Jadranskoj obali i preuzeo vlast u Srbiji, izgradio snažnu vojsku i svoju kraljevinu učinio najsnažnijim političkim faktorom na Balkanu tog vremena.