Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić rođen je na današnji dan, 16. oktobra 1915. godine, u Sarajevu, kao sin Ali-ef. i Aiša-hanume Hadžimulić, rođene Kulenović.

Poslije završenog osnovnog obrazovanja, upisao je 1937. godine Šerijatsku gimnaziju, potom Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Ratne 1942. godine upisao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon rata upisao je Orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kome je diplomirao 1955. godine.

Radio je muallimski posao u mektebu na Cicinom Hanu i na Vratniku oko kog su kružila djeca kao pčele oko košnice. Nije znao za radno vrijeme niti se žalio na uslove rada, piše Preporod.info.

Sarajevski imam

Kada je primijećena njegova pismenost, urednost i tačnost u administrativnim poslovimam, 1947. godine postavljen za referenta u Vakufskom povjerenstvu, a brzo iza toga premješten u Vakufsku direkciju.

Zahvaljujući njegov širokoj učenosti, poznavanju orijentalnih i evropskih jezika, godine 1961. postavljen je za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i na tom poslu je penzionisan 1981. godine. I nakon penzionisanja, uprava Biblioteke je s njim sačinila ugovor o honorarnom angažmanu na kojem ostaje sve do kraja 1985. godine, kada se svojevoljno povlači obrazloživši svoju odluku “slabljenjem vida”.

Najveći dio radnog vremena u Biblioteci proveo je na obradi rukopisnih kodeksa, uglavnom asistirajući profesoru Kasimu ef. Dobrači. Od tog ogromnog materijala objavljena su prva dva tome Kataloga rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Po preseljenu profesora Dobrače na ahiret, hafiz je obradio još 135 rukopisnih kodeksa, razduživši se i tiho otišao.

Obrada ovolikog obrađenog broja manuskripta uvrštena je u treći tom Kataloga i objavljen pod autorstvom profesora Zejnila Fajića. Ni u jednom od ova tri kataloga hafizu Hadžimuliću se ne pripisuje dio autorstva iako je, istini za volju, u njih uložio svoje vrijeme, trud i znanje. Sam sam svjedok njegovog rada i doprinosa u ovim poslovima. Ni on nije na tome insistirao. Ali, na Rozi Mahšeru svakome će pripasti ono što je zaslužio.

Dužnosti imama obavljao je u džamijama: Kasum-Ćatibovoj i Sarač Ismailovoj od 1945. do 1967, u Ferhadija 1966. godine, a narednih 27 godina bio je imam i najpoznatiji sarajevski hatib u Carevoj džamiji.

Umro je 8. januara 2011. godine u Sarajevu, a mezar mu je u haremu Bakr-babine džamije na At-Mejdanu u Sarajevu. Godine 2013. njegovi učenici i poštovaoci podigli su mu na mezaru skromno turbe ukrašeno bejtovima iz Mesnevije.

Hifz

Hifz Kur’ana savladao je za nepune dvije godine (1923-1924). Imao je tada osam godina. Svečano je primio diplomu i proglašen je hafizom Kur’ana tek 23. aprila 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Tom prilikom mu je dovu proučio poznati kurra hafiz Asim ef. Sirćo (1892-1970).

S Kur'anom se družio cijeli svoj život, podučavajući i prenoseći znanje na druge. Govorio je prijateljima da se u ovome životu ni za šta drugo ne brine osim za Kur’an, kako za vlastiti hifz, stečen u ranome djetinjstvu, tako i za njegovo prenošenje na druge.

Od djetinjstva je bio okružen hafizima: majčin otac hfz. Džafer Kulenović, dvojica daidža, hfz. Mustafa i hfz. Sulejman i brat hfz. Mustafa. Majka Aiša-hanuma bila je nezvanično hafiza i svoje sinove u stjecanju hifza sama vodila. Kada je njen tabut nošen na dženazi, hfz. Smail ef. Fazlić je rekao: “Nikad nismo niti ćemo nositi na svojim plećima dostojanstveniju i težu dženazu od ove: ona sama hafiza, kćerka hafiza, sestra dva hafiza i mati dva hafiza!”

Poslije preseljena kurra hafiza Ibrahima ef. Trebinjca na bolji svijet, na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu hafiz Halid ef. predavao je predmet kiraet od 1983-1986. godine.

Sam je bio muhaffiz 16-rici hafiza i svi su ostali za njega vezani do njegovog preseljenja na ahiret.

Učio je hafiske mukabele ramazanom u više sarajevskih džamija, npr.: Begovoj, Carevoj, Ferhadiji, Čekrekčinoj, Baščaršijskoj i Kasum-Ćatibovoj.

U više navrata je potvrdio da je Sarajevo čuvano i hurmetom Kur'ana i njegovanja hifza. Iz njegovog kazivanja, nekoliko hafiza četiri puta je obišlo Sarajevo učeći Kur’an: 1941, 1943, 1963. i 1990. godine. Sva četiri puta on je učestvovao u tim obilascima. U prva dva obilaska bila su po tri hafiza, a u ostalim po dva. Dok bi jedan glasno učio Kur’an, drugi bi ga pratili.

Zaostavština

Hafiz je od rane mladosti pisao i prevodio. Sam je sebe pratio i svoje korake bilježio u svome dnevniku. Tamo se može vidjeti širina i raznovrsnost njegovog interesovanja. Za života mu je objavljen veliki broj hutbi. Iz Glasnika VIS-a svojevremeno sam sakupio preko 300 hutbi i predao mu ih. Bio je veoma obradovan tom gestom. Zauzvrat, svojim krasopisom, suhom olovkom, napisao je ikrar-dovu i poklonio mi je. To sam kopirao i kasnije, na ispraćaju jednom zajedničkom prijatelju, izvadio sam tu istu dovu i dao mu je te je on proučio. Njegov iznenađeni pogled nisam do danas zaboravio.

Svoje hutbe je čuvao u rukopisu. Njegovi biografi kažu da ih ima do hiljadu petsto. Jedan izbor tih hutbi je već objavljen. Vrijedno bi bilo da mu sve hutbe budu redakcijski obrađene i objavljene. Uvijek je u svojim hutbama govorio o aktualnim pitanjima i problemima. Nije se ustručavao da otvoreno ukazuje na negativne pojave među muslimanima. Zato je Careva džamije na džumama uvijek bila puna.

Za života mu je objavljena jedna knjiga, a tri nakon preseljenja.

Zlatni bejt – Iz životopisa h. hfz. Halida Hadžimulića, Sarajevo, 2006. Priredio: Nedžad Latić;
Prvi i posljednji ders, Sarajevo, 2012. Priredio: Šaban Gadžo;
Hutbe, Sarajevo, 2015. Priredio: Šaban Gadžo;
Dnevnik, 1-2, Sarajevo, 2017. Priredio: Šaban Gadžo.
Mikail Turker Bal: Mesnevihan Saraybosna’da Mevlelik ve Mesnevihan Haci Hafiz Halid Efendi Hacimulic, Istanbul, 2017.

U rukopisu su mu ostali:

Arapska gramatika u 500 lekcija;
Hafizov Divan, prijevod s perzijskog;
Mesnevija, prijevod i komentar pet svezaka i polovina šestog.